Na više od trideset munara popeo se Emir Kahriman, a ni sam ne zna koliko je ezana u džamijama proučio. Četrdeset godina ide iz grada u grad gdje ga vuče želja da u džamiji prouči ezan i pozove ljude na molitvu.
Emir Kahriman četrdeset godina obilazi gradove i u džamijama uči ezane

Kahriman je rođen u Misoči u Ilijašu, gdje i danas živi, ali nastoji da, iako u invalidskoj penziji, niti jedan dan ne provede tapkajući u mjestu.

– Radio sam u Željezari, a u ratu sam ranjen. Teške povrede noge mi ne daju da radim koliko sam nekada radio, pa sad volim da prohodam. Nastojim da sebi upotpunim vrijeme. Allah dž. š. je kazao da nam je dao 360 zglobova u tijelu i da na sve njih svaki dan trebamo dati sadaku. Ja svaki dan unaprijed planiram šta ću uraditi sutra da bi Allah dž. š. bio zadovoljan sa mnom – priča Kahriman.

Kaže da se vodi i Božijom uputom da se iskoristi zdravlje prije bolesti, mladost prije starosti i život prije smrti.

– Dao mi je dragi Bog da živim i nakon ranjavanja, iako hodam sa dva štapa, prvo kada ujutro ustanem, zahvalim Mu što sam živ i gledam da uradim neko dobro djelo za svog komšiju, za svoj džemat, za džamiju – ističe.

Kahriman voli da obilazi mjesta i gradove u kojima nikada ranije nije bio, pa je iz te želje proizišla i želja da prilikom svake posjete novom mjestu obiđe i džamiju te prouči ezan.

Bio je, kaže, u Sarajevu, Olovu, Kladnju, Visokom, Kaknju, Zenici, Kiseljaku, Jajcu, Vitezu i tako redom.

– Obišao sam veliki dio Bosne i Hercegovine, a ezane sam učio i u Zagrebu, u Novom Pazaru, u Beogradu i Švedskoj. Najdraže mi je bilo proučiti ezan u Beogradu. U Bajrakli džamiji sam prisustvovao teraviji, a zajedno smo i iftarili. Dok mi je u Zagrebu nakon ezana hodža prišao i pohvalio me za učenje. To mi je tako drago bilo, a iako sam prevalio dalek put i namučio se u autobusu, niko nije bio sretniji od mene – priča za Faktor Kahriman dok sjedi u haremu Kuvajtske džamije na Čengić Vili.

Kaže da mu je jedini cilj da se spremi za Onaj svijet.

– Mene takve stvari podižu, daju mi snagu, a prolazni dunjaluk me ne zanima. Kada čovjek umre, knjige se zatvaraju, što sam uradio za života, uradio sam ili ako sam kakvog dobra ostavio iza sebe, ostavio sam – ističe.

Kaže da mu je želja bila da ezan prouči i u Goraždu u džamiji Kajserija.

– Džamija lijepa, sa dvije munare. Ja došao i pitam nekog čovjeka malo prije namaskog vremena da proučim ezan, a on kaže: “Ne možeš, ja tebe ne mogu pustiti da učiš, vidi koliko svijeta ima, šta da svako dođe i pita da prouči”. Ja mu kažem, ja sam došao sa tim nijjetom i ja nazad bez toga ne mogu – priča Kahriman, te dodaje da je čovjek ipak popustio jer je on pokazao toliku želju.

A kada je završio sa ezanom, mujezin ga je pohvalio.

– Nije da se ja to hvalim, ali drago mi bude. Allah dž. š. me počastio da znam lijepo proučiti, nije to nikakva fala. Ja dođem i pitam mogu li proučiti, neko ima i da ne da. Ali mene želja vuče. Ja im kažem pusti me jednom i nemoj više nikad. Živ se preznojim, šta ću ako mi kaže ne možeš. Da li ih bude strah da neću lijepo proučiti, da ih ne obrukam, ne znam – navodi.

Velika mu je želja ezan proučiti i u Ferhadiji u Banjoj Luci, ali nikako sebi nije našao prijevoz da bi mu odgovarao.

– Ima petkom autobus, ujutro, ali ne bih stigao nigdje na džumu, pa mi žao da ne gubim džumu, a želja mi je otići i u Prijedor. U Švedskoj sam također učio ezan, a džematlije vole kada dođem. Ma gdje god da sam, puno mi srce bude. Ja mislim da ja to znam i nemam treme. Šteta mi je da se nisam školovao u tom pravcu, da budem makar mujezin. Nije u mene glas nešto neviđeno, ali želja je jača od svega – navodi Kahriman ističući da je najsretniji jer ima podršku i ljubav svoje dvije kćerke i supruge Sajme.

Kahriman kaže da je i poslanik Muhammed a.s. kazivao da znamo koja je vrijednost u učenju ezana, da bismo se otimali da ga učimo.

– Vodilja u životu mi je da ako se uradi i trun dobra na ovom svijetu, da će se to vidjeti. A kada bi svako uradio barem mali dio nečega od sebe za nekog drugog, za džemat, zamislite kako bi nama bilo, ma sve bi cvalo. Svijet nam ostaje na omladini, a trebamo ih upućivati. Otac mi je poginuo u ratu, a da mi je barem kroz život bio drug da mi samo savjete daje, da me upućuje – kaže Kahriman upućujući se laganim korakom sa dva štapa prema džamiji u Hrasnom na podne-namaz.

izvor: Faktor.ba
Autor: E. Hadžimejlić