Ne treba biti posebno mudar da bismo zaključili kako gotovo svakodnevno svjedočimo novim promjenama u društvu. Sve se mijenja, modernizuje i unapređuje, ali istovremeno i unazađuje te narušava. Sve zavisi od toga kako i iz kojeg ugla posmatramo stvarnost.
Nije sve ni crno ni bijelo, a onu pravu sredinu uvijek je teško pronaći. U životu je često najteže ići srednjim putem, jer nerijetko ni sami ne znamo gdje se nalazi ta čarobna ravnoteža. Nećemo ulaziti ni u širinu ni u dubinu ove teme, ali jedno je sigurno – gotovo sve što nam se danas nudi ima dvije strane, svoje prednosti i nedostatke. Ipak, sve češće nekritički prihvatamo ono što je novo, drugačije i moderno. Važno je samo da je „cool“.
Iako se to odnosi na sve generacije, posebno je izraženo kod djece i mladih, koji vrlo lako usvajaju sadržaje koji im se svakodnevno nude putem društvenih mreža – od muzike i načina izražavanja do novih obrazaca ponašanja. Ako pritom izostane roditeljski nadzor i razgovor, problem postaje još ozbiljniji.
Stiče se utisak da novi modeli ponašanja, koje nam društvene mreže svakodnevno serviraju, postepeno potiskuju univerzalne ljudske vrijednosti, pa čak i elementarnu kulturu i kućni odgoj.
Nekada je bilo nezamislivo da se u autobusu ili tramvaju ne ustupi mjesto starijoj osobi, trudnici, osobi s invaliditetom ili bolesnom čovjeku. Danas to mnogima više nije važno – dovoljno je okrenuti glavu na drugu stranu ili staviti slušalice i prepustiti se muzici.
Nekada se komšiluk poštovao, njegovao i pomagao. Solidarnost je bila nešto što se podrazumijevalo. Pomagalo se komšiji u bolesti, nevolji ili bilo kojoj drugoj životnoj situaciji, bez posebnog poziva ili molbe. Danas se komšije uglavnom pozdrave tek ako se slučajno sretnu u stubištu, prolazu ili na ulici. Klimne se glavom, razmijeni nekoliko riječi i svako nastavi svojim putem.
Ljudi se sve manje posjećuju, pa čak i najbliža rodbina. Sve je manje razgovora, a svako živi u svom malom svijetu, opterećen vlastitim interesima, planovima i obavezama. Za praznike se razmijeni po neka poruka, više radi forme nego zbog stvarne potrebe za bliskošću. Kada se sretnu, svi nekuda žure i rijetko ko ima vremena da zastane i iskreno porazgovara.
Nekada su uzori mladima bili uspješni sportisti, naučnici, profesori i ljudi koji su svojim radom ostavili trag. Danas tu ulogu sve češće preuzimaju osobe poznate isključivo zahvaljujući društvenim mrežama.
Djeca i mladi uče posmatrajući odrasle. Onako kako odrasli shvataju život, tako ga najčešće prihvataju i mlađe generacije.
Univerzalne ljudske vrijednosti sve više padaju u drugi plan. Nerijetko se ismijavaju ili omalovažavaju jer društvo nije uspostavilo jasne standarde ponašanja usklađene sa stvarnim životnim potrebama, niti dovoljno razvija kritičku svijest o tome šta je zaista dobro, a šta loše.
Većina određuje pravila, a upravo ta većina često bez razmišljanja prihvata sve novo što se nudi, bez obzira na to da li je korisno, opravdano ili društveno vrijedno.
Sve više se iskrivljuje i sama slika uspjeha. Nekada se uspjeh gradio godinama – radom, trudom, odricanjem i strpljenjem. Danas se često traže prečice, najkraći put do cilja, pri čemu sredstva postaju manje važna od samog rezultata.
Sve je manje suosjećanja, podrške, razumijevanja, tolerancije i ljudske solidarnosti. Kao da smo svi navukli svojevrsni oklop i zatvorili se u vlastite mikro svjetove, ne mareći mnogo za druge.
Opada i osjećaj društvene odgovornosti. Sve češće okrećemo glavu od problema očekujući da će ih neko drugi riješiti. Tako problema postaje sve više, a rješenja sve manje. Izgovor je uvijek lako pronaći kada nešto ne želimo učiniti.
Digitalizacija društva i sve intenzivnija upotreba informaciono-komunikacionih tehnologija često doprinose tome da čovjek postaje manje socijalno, a sve više „digitalno“ biće. Sve je manje neposrednih razgovora, druženja i iskrenih susreta, dok „lajkovi“ i komentari na društvenim mrežama mnogima postaju mjerilo pažnje, prihvaćenosti i vrijednosti.
Naravno, nije sve tako crno. Postoje brojni pozitivni primjeri koji nas ohrabruju i pokazuju da društvo može biti bolje. Međutim, oni često ostanu kratkotrajan bljesak koji nas na trenutak probudi i vrati nadu, da bi se ubrzo ponovo izgubio u opštem sivilu svakodnevice.
A svijet – svijet smo mi.
Na kraju ostaje jednostavna, ali važna činjenica: čovjek mora ostati na prvom mjestu kao društveno i socijalno biće, sa svim svojim potrebama, emocijama i vrijednostima. Zato tog modernog čovjeka moramo sačuvati od destruktivnog oblikovanja svijesti i nametanja iskrivljenih vrijednosti koje udaljavaju čovjeka od čovjeka.
Često krivicu prebacujemo na vrijeme u kojem živimo. Međutim, vrijeme nije krivo. Sve je do nas, do ljudi.
Možda nismo zalutali u vremenu.
Možda smo zalutali jedni od drugih.
Autor: Sadmir Karović
