Sve češći novi oblici cenzure na medije: Kvazidemantiji i zahtjevi za izmjenu istorije
Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) i Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BIH) organizovali su panel-diskusiju zbog sve češće pojave novih oblika pritisaka na medije i novinare.
Veoma često, a usljed nedovoljno definisanog ili parcijalnog tumačenja zakonskog okvira koji se primjenjuje, prema medijima se upućuju zahtjevi koji se vezuju za uklanjanje sadržaja i objave različitih formi demantija koji prijete da ozbiljno ograniče slobodu izražavanja, te slobodu medija.
Kako do rješenja i kako postupati po zahtjevima govorili su predstavnici medijske i pravne struke.
Leila Bičakčić direktorica CIN-a BiH za BUKU kaže da su novi trendovi zahtjeva za brisanje tekstova zabrinjavajući jer se radi o lošoj interpretaciji Zakona o krivičnom postupku.
„Po krivičnim zakonima u BiH iz krivične evidencije se brišu djela nakon određenog proteka vremena. Međutim to se ne može aplicirati na medijske sadržaje, zato što medijiski sadržaji govore ustvari o nekom historijskom pregledu. To što se kasnije desilo nije predmet medijskog izvještavanja i u tom smislu takav zahtjev ne može biti na isti način interpretiran, odnosno takvi zahtjevi ne mogu naići na odobravanje u medjiskoj zajednici“, kazala je Bičakčić.
Bez razgovora i glasa medijske zajednice mogli bismo stvoriti presedan kojim bi se promijenila situacija u medijima pretavrajući ih u privremena glasila.
Denis Džidić, direktor Balkanske istraživačke mreže za BUKU kaže da zahtjevi ljudi koji zahtjevaju da mediji brišu sadržaje nakon što se presude izbrišu iz krivične evidencije, zapravo zahtjevi da se retroaktivno briše istorija.
Glavno pitanje na koje treba dati odgovor, zbog čega je i organizovana panel-diskusija, je šta mediji mogu da urade, da li medijska udruženja i sami mediji mogu da usvoje interne pravilnike kojima adresiraju ta pitanja.
„S druge strane bitno je vidjeti s provosuđem na koji način se ovo pitanje može adresirati, s obzirom da su to pravna pitanja, s obzirom na to da su sudovi nadležni za brisanje iz krivične evidencije i s obzirom da u slučajevima klevete, odnosno tužbi za klevetu, može doći do situacija u kojima će sudovi biti ti koji će odlučivati da li je možda otežavajuća okolnost što medij nije objavio određeni demantij koji je ustvari i nije bio demantij ili da je možda oklevetao osobu retroaktivno zato što je pet godina pisao o nekom predmetu koji je ranije bio tekući, a sada više nije“, dodao je Džidić.
Upozorava na sve češću pojavu blaćenja, vrijeđanja medija i zahtjeva da se objavljuju netačne informacije, a sve pod plaštom demantija. Stoga predlaže da mediji interno donesu politike šta demantij treba da sadrži.
„Preduslov je da adresira propust u medijskoj priči, targetiranoj specifičnoj priči, a da ne može uključivati određene stavove generalno o društvu ili o tom mediju ili o novinaru koji piše tekst, jer i mediji mogu odgovarati za klevetu ukoliko pogriješe u članku, mogu odgovarati na taj način, tako da ne može se dozvoliti da demant bude forma koji na određeni način ima potpunu slobodu da blati medij ili bilo koga drugog“, zaključuje Džidić.
Bičakčić navodi da je demantij mehanizam koji već postoji i on je apsolutno prihvatljiv, u onom smislu i na način na koji je definisano i etičkim kodeksom i Zakonom o zaštiti od klevete. Bitno je shvatiti da demantij može da pobija navode u tekstu ili u prilogu koji su lažni, netačni ili na bilo koji način ne odgovaraju pravoj istini.
„Međutim, tražiti demantij, dakle obraćati se medijima u formi demantija, a u isto vrijeme pričati svoju priču u momentu kada ti isti akteri nisu htjeli da pristanu da razgovaraju sa medijima u toku istraživanja ili u toku rada na njihovom prilogu ili priči je ustvari izvrtanje jednog mehanizma koji ima potpuno drugu namjeru i u tom smislu vrijeme je da se to zaustavi i da takav trend prekinemo u njegovom nastajanju, jer u suprotnom se mediji onda tjeraju da postanu portal ili platforma na koju će se objavljivati saopštenja sa različitih strana, pa će novinar onda imati saopštenje, pa će doći slijedeće pa će to novinar opet objaviti, na šta to ustvari onda liči“, objašnjava Bičakčić.
Na panel diskusiji su govorili i advokat Nedim Ademović, profesorica Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Lejla Turčilo i Eva Gibson Smedberg, šefica Odjela za razvojnu saradnju ambasade Kraljevine Švedske koja je poručila da demokratija i mir mogu cvjetati samo kada imamo pluralost u društvu.
Profesorica Turčilo je, između ostalog, komentarisala zahtjeve pojedinca koji od medija traže da iz arhive brišu vijesti o presudama nakon što je presuda izbrisana iz krivične evidencije, jer pretraga na googlu šteti reputaciji.
„Novinari nisu PR službenici da imaju obavezu prema reputaciji osobe, organizacije, institucije. Te osobe svojim djelovanjem su same odgovorne za svoju reputaciju“, poručila je Turčilo.
Komentarišući ovakve zahtjeve advokat i stručnjak za Ustavno pravo Nedim Ademović kaže da se ne sjeća sudske prakse u kojoj je udovoljeno ovom zahtjevu.
„Brisanje osude je jedno tehničko pitanje koje podrazumijeva ništa drugo osim da se u državnom registru izbriše činjenica da je osoba krivično procesuirana. Razlog što se briše je što se nakon toga brišu pravne posljedice krivične presude. Brisanje i eliminisanje krivičnih posljedica ne podrazumijeva pravo da izbrišete nešto što se desilo. Ako je to vezano za digitalni sadržaj, onda možete otići na sud i tražiti: spalite moj spis jer ne želim tragove da se ovo ikada desilo“, pojasnio je Ademović.
Buka
