BiHZanimljivosti

Uzeir Alispahić: Šta je politika?

Ukoliko nećemo sami da se izborimo za bolji život zajednice, sigurno to egoisti koji su nas doveli u tu situaciju neće za nas.

Riječ politika potiče od antičko-grčkih riječi: polis koja se može prevesti kao grad ili država, politeikos – državni, javni (poslovi), politeia (država, politički režim).

PROMO

Razlog zašto riječ polis može označavati i grad i državu jeste u tome što u doba antičke Grčke nije bilo razlike između grada i države, jer je svaki grad npr. Atena, Sparta i slično predstavljao posebnu državu, sa potpunom različitim i nepovezanim društvenim djelatnostima. Iz te riječi proizilazi da je politika – način upravljanja polisom (gradom/državom), odnosno, vještina upravljanja državom, kako bi to Aristotel definirao, te bavljenjem politikom bi označavalo bavljenjem svim onim poslovima koji su upućeni na javnu djelatnost. Naravno, sasvim je normalno da se postavi pitanje zašto je uopće potrebno upravljanje državom, zašto bi se ljudi uopće udruživali i formirali plemena, sela, gradove, države? Odgovor na to pitanje bi bio u Aristotelovoj definiciji „čovjeka kao zoon politkon“ (politička životinja/ živo biće).

Ljudi oduvijek kreiraju zajednice, ostvaruju prijateljstva, pomažu jedni drugima, te na taj način ostvaruju svoju svrhe kao bića zajednice tj. zoona politikona. Za raliku od drugih životinja koje imaju prirodnu sposobnost za opstankom, te posjeduju oruđa (kandže, krzna, kljun…) koja koriste da bi preživjeli. Čovjek kao biće zajednice, nije sposoban da u tom prirodnom procesu održi život bez udruženja sa drugim ljudima (prvenstveno jer mu je potreban dug period da odraste u sposobno biće) i tako nastaju zajednice, društva, kultura i civilizacija. Arnold Gehlen, njemački filozof koji se bavio filozofskom antropologijom, smatra da čovjek nikada ne bi mogao da opstane ukoliko ne bi izgradio tu tzv. drugu prirodu koju nazivamo kulturom. Ta druga sredina, koju mi umjetno/vještački stvaramo nam omogućava da se zaštitimo od drugih životinja, te da budemo na vrhu lanca ishrane, jer putem inteligencije i manualnog (ručnog) rada pravimo oružja, kuće, razne sprave koje su drugim životinjama strane. Tako i politika predstavlja nužnu vještinu upravljanja koja nam omogućava da obezbjedimo egzistenciju svih građana na najbolji mogući način. Također, na to pitanje se može odgovoriti kroz etičku i pragmatičku prizmu.

Sve ljudske djelatnosti možemo posmatrati usmjerene ka jednom cilju – a to je da se poveća kvalitet života svim građanima, jer ukoliko nešto ne povećava kvalitet života svih građana, onda je nepotrebno i štetno za zajednicu. Politika nastaje kao način da ljudi ostvare OPĆE DOBRO kroz najbolje moguće upravljanje državom, da omoguće lakši i moralniji život svim svojim sugrađanima, a s obzirom da nijedan čovjek ne poznaje sve vještine i sposobnosti, neophodno je da zajedničkim snagama ostvarimo ono što kao pojedinci ne možemo, te je nastanak polisa i same politike neophodan za čovjeka koji je po svojoj suštini biće zajednice. Ukoliko bi svima bilo lošije uz vladavinu određene politike, onda to i ne bi bila politika, nego kvazipolitika, koju savremeni teoretičari nazivaju politikanstvo. Pri tome, samo u zajednici čovjek može da zadovolji svoju etičku potrebu za javnim dobrom, da pomogne drugim ljudima na taj način, te je sasvim očigledno da je nastanak politike u direktnoj vezi sa moralom i OPĆIM DOBROM. Danas ljudi ne samo da ne smatraju politiku kao etičku kategoriju (a to ona jeste), nego čak pokazuju jednu averziju prema njoj, uz poznatu narodnu frazu: „Politika je k****!“ Razlozi za taj negativan stav nasprema politike su, naravno, višestruki. Prvenstveno, oni koji su bili predstavnici naroda tj. političari nisu opravdali to uzvišeno ime, te su raznim nemoralnim radnjama uprljali ime politike što još jednom pokazuje da je politika etička kategorija, jer ako joj nije cilj moralnost, zašto nemoralnost diskredituje političare i zahtjevaju se podnošenja ostavki svih onih koji učine neki veći moralni prijestup (seksualne afere – Clinton i slično). Ljudi traže da podnese ostavku onaj koji je bio nemoralan, koji je prekršio obećanje, jer time ne može biti primjer (moralni) drugim ljudima. Sve dok se moral pokušava predstaviti kao nešto odvojeno od politike, neće se moće ostvariti opće dobro kao svrha same politike.

Drugi razlog možda pogađa sam uzrok tog problema, a to je nezainteresovanost ljudi za politiku, jer smatraju politiku kao nešto što je van njihovog dometa. Nije tajna da građani u demokratiji određuju predstavnike vlasti, te da na taj način i sami učestvuju u javnom životu (politici), te zajedno s svojim predstavnikom (izabranim) određuju način upravljanja državom, a sve u svrhu sticanja OPĆEG DOBRA.

Nezainteresovanost i isključenost građana iz politike omogućava vladajućim da „rade šta god hoće“ jer je narod uvjeren da su „svi političari isti“ i druge floskule koje su ubačene u narod radi manipulacije. To dovodi do poraznog neizlaženja na građanske izbore, koji iznosi ispod 50%, a prema nekom općem konsenzusu sve ispod 90% izlaznosti je porazno i neprihvatljivo.

Ukoliko se mi ne bavimo politikom, onda će se politika baviti nama.

Prepustiti drugima da upravljaju našim životima je neodgovorno i to ne samo prema nama samima, nego i drugim ljudima unutar zajednice. Razmišljanje poput „meni je dobro“ je sebično i neprihvatljivo. Usmjeriti se samo na svoju sreću i blagostanje je najniži oblik egzistencije, te osvjetljava najniže strasti kod čovjeka. Iako je lakše da ne preuzimamo odgovornost za vlastiti život, jer biti po strani tj. ne razmišljati i ne poduzimati ništa je mnogo prihvatljivije od vladajućih, ali i više kukavički. Kant u svom spisu „Šta je prosvjetiteljstvo?“ ističe da ljudi vole da budu u toj komfornoj zoni nemišljenja i nedjelovanja. Svakako da je lakše oslanjati se na autoritete i bezpogovorno ih slušati, nego samostalno kritički propitivati (ramišljati) i na osnovu toga djelovat, jer to nosi sa sobom veliku odgovornost (koja je ipak teret čovjeka). On to naziva samoiskrivljena nezrelost, jer sve dok čovjek ne počne razmišljati samostalno i na osnovu toga djelovati on je nezreo i nesposoban za život. Zato on kaže u spomenutom spisu: Sepere aude! – Imaj hrabrosti misliti svojim umom. Taj stav je lozinka prosvjetiteljstva, jer samo na taj način čovjek može da se oslobodi od okova neznanja i kontrole vladajućih.

Hasan Kafi Pruščak (bosanski filozof) je izjavio: „Junak je drag i svom neprijatelju, a kukavica je mrzak čak i svojoj majci“, a to jasno pokazuje da uživati u svom komforu, kukavički, poltronski nije nešto čemu mi kao ljudska bića trebamo težiti, nego je potrebno biti hrabar, moralan, dostojanstven što jeste prava svrha čovjeka. Kada Aristotel u svom najznačajnijem djelu „Metafizika“ određuje čovjeka, on navodi da je njegova svrha da bude dobar (moralan). Ukoliko čovjek nije moralan, on ne ispunjava svoju svrhu, te ne može se ni nazvati čovjekom. Od tog Aristotelovog stava proističe narodna izreka: „Svi smo mi ljudi, ali je rijetko ko čovjek“. Dakle, biti čovjek nije određeno našim postojanjem, nego da li ispunjavamo svoju svrhu koja je da činimo dobro. Biti čovjek znači činiti dobro, a ukoliko smo nezainteresovani, lijeni za političko djelovanje, onda time pokazujemo kako mislimo samo na sebe što predstavlja sebičnost koja nas udaljava od dostizanja samog pojma čovjeka.

Dalje, fraza „svi su političari isti“ je sama po sebi kontradiktorna, prvenstveno ti ljudi koji nas predstavljaju su ljudi iz naroda, naše komšije, amidže, daidže i slično. Ako su oni svi nemoralni, da li to znači da je i stanje u društvu takvo da obiluje nemoralom što pokazuje ispravnost zaključka „kakav narod, takva država“. Dalje, kako je moguće da među toliko različitih ljudi, te toliko političara nema nijedan čovjek koji je moralan? To je teoretski moguće, ali šanse za to su vrlo male (0.0000001%). Antički Grci su to znali, te su apsolutno svi koji su mogli (robovi nisu) učestvovati u javnom životu to i radili, svi su se bavili politikom. Aristotel u svom djelu „Politika“ navodi da onaj koji se ne bavi politikom je zvijer ili Bog. Drugim riječima, on nije čovjek jer je sama suština čovjeka da je političko biće, ono kojeg zanima javni život i koji učestvuje u izgradnji OPĆEG DOBRA.

Negativna konotacija riječi politika sasvim je neopravdana, jer politika nužno u sebi implicira upravljanje državom radi dobrobiti svih građana, te sve one politike koje to ne ostvaruju možemo s pravom nazvati kvazipolitikama. Tako veliki Immanuel Kant u svojim „Pravno-političkim spisima“ tvrdi da se svaka politika mora pokloniti moralu, jer politika koja to ne učini u startu je izgubila. Takva politika ne ostvaruje svoju svrhu (opće dobro), te se na vlasti može održavati manipulacijama, ali je u konstantnom padu, te je pitanje samo vremena kada će moralnija politika preuzeti vlasti.

Moral rješava politička pitanja koje politika ne može samostalno riješiti, pa se svako odvajanje politike od morala mora smatrati pogrešnim. Kant kaže u spomenutom spisu: „Istinska politika, dakle, ne može učiniti niti jedan korak, a da se prije toga ne pokloni moralu; i premda je politika sama za sebe teško umijeće, njezino sjedinjenje s moralom nije nikakvo umijeće. Jer moral presijeca čvor koji politika nije mogla odriješiti čim se te dvije snage suprotstave jedna drugoj.“ Kao primjer možemo navesti Perzijsko, Rimsko, Osmansko Carstvo koja su pokazivala tendenciju ka raspadu od nestanka PRAVDE, kao osnovne moralne vrline prema Aristotelu. Kada je Carstvo bilo najpravednije, odnosno imalo najpravednije zakone za sve građane je bilo na vrhuncu moći. Nedostatak moralnosti, ta moralna dekadencija, vodi ka raspadu, jer je jedino moralnost ono što može omogućiti opće dobro. Vratiti pojmu politika dostojanstvo je neophodno, jer mi smo politika i potrebno je da radimo na sebi, da se svi bavimo politkom i na taj način doprinesemo OPĆEM DOBRU zajednice, jer ukoliko smo programirani da mislimo da je politika nužno loša, odnosno, da ima negativno značenje, onda nam ništa drugo ne preostaje nega da prepustimo onima zbog kojih politika ima negativnu konotaciju da nama upravljaju.

Sve u svemu potrebno je shvatiti da onima koji loše upravljaju je u cilju da ljudi misle „da se ništa ne može promijeniti“, „da su svi isti“ i slično.

Ukoliko nećemo sami da se izborimo za bolji život zajednice, sigurno to egoisti koji su nas doveli u tu situaciju neće za nas. Naravno ključ problema jeste pojedinac, jer problem u politici nisu resursi, nego nedostatak dobrih (karakternih, dostojanstvenih) ljudi koji su joj nužni radi već spomenutog općeg dobra.

Autor: Uzeir Alispahić
Izvor: IlijašNet (www.ilijas.net)

Povezani članci

Back to top button