Zašto novinari sve više postaju cenzori sami sebi

Aktivni članci 742 od 765, Arhivirani članci 2689 od 2704

Piše: Mirsada Lingo Demirović

Sloboda mišljenja i izražavanja zagarantovana je Ustavom i zakonima Bosne i Hercegovine, kao i ustavima i zakonima oba entiteta. Ipak, teško je provodiva u zemlji u kojoj svi neskriveno medije žele držati “na uzici”, pod kontrolom.

Čini se da su oni koji su na vlasti i oni koji imaju moć u BiH naučeni da, samo onda kada njima to odgovara, vladati mogu jedino “čeličnom šakom”. To im posebno dobro ide u odnosu s medijima, pa su mediji u BiH izloženi raznim pritiscima.

Skupo plaćena sloboda govora

Kada novinari pišu o korupciji, jednom od gorućih problema bh. društva, onda pritisak, gotovo uvijek, dolazi iz institucija koje bi zapravo trebale štititi interese građana, boriti se i sankcionisati koruptivne radnje. Međutim, kada novinar ili medij otkriju i usude se da objave, javno ukažu na potencijalnu veliku koruptivnu aferu – kao, na primjer, da postoji ozbiljna mogućnost da mito uzima prvi čovjek pravosuđa, onda bivaju izloženi pritiscima, pa čak i od onih koji bi prvi trebali reagovati na to – pravosudnih institucija. Umjesto da pravnim sredstvima, prema postojećim zakonima, a i prostoj logici, istražuju počinioce koruptivnih ili drugih kriminalnih djela, u Tužilaštvu BiH se radije bave onima koji o tim djelima govore, pa novinare saslušavaju i provjeravaju.

Sve to što se dešava kolegama koji otkrivaju i pišu o korupciji ili sličnim kriminalnim radnjama ne daje ni najmanju nadu, a ni hrabrost, drugim novinarima da se uhvate ukoštac sa “pravim” pričama. Stiče se utisak kako svi žele da cenzurišu medijski prostor – vlast, sudstvo, privrednici, navijačke grupe, a i sama publika koja ne štedi na, najčešće, uvredljivim i primitivnim komentarima u “moru” društvenih mreža.

Sloboda mišljenja i govora u BiH, dakle, postoji, samo što smo se u više navrata mogli uvjeriti da ta “sloboda” ne može proći bez nekih posljedica po same medije.

Mediji u BiH se ne suočavaju isključivo sa klasičnom cenzurom, koja je, na ovaj ili onaj način, oduvijek bila prisutna na ovim prostorima. Cenzura u BiH danas poprima i nove, drugačije oblike – oblike prisile, ucjene, prijetnji…

Najnoviji slučaj takve vrste cenzure, nasilnog primoravanja na javnu promjenu mišljenja, na javni demant vijesti, nedavno se desio kolegama redakcije portala RadioSarajevo.ba, kada su dvojica – kako su se sami identifikovali – pripadnika jedne sarajevske navijačke grupe, fizičkim prijetnjama njemu lično i njegovoj porodici natjerali novinara da izbriše tekst zbog sadržaja koji se njima nije svidio.

Taj vandalski, prvenstveno primitivni čin, cenzuri u BiH daje nove obrise, neke nove dimenzije osmišljene u nekim mračnim umovima onih kojima istina ne odgovara, ne sviđa im se. Zastrašujuće je to što je taj nedavni čin i svojevrstan poziv svima kojima, iz ovih ili onih razloga, ne odgovara ono što mediji prenose, da na isti ili sličan način iskažu to svoje neslaganje i da kroz neki divljački, necivilizovan, a prvenstveno ilegalan put, od novinara zahtijevaju mijenjanje ili skrivanje istine koja ih “žulja”.

To je tek jedan od razloga što u medijima, među novinarima, jača autocenzura – ne toliko iz straha od vlastitih redakcija ili urednika, već iz straha za vlastiti život, ali i život i sigurnost svojih najmilijih.

Kako se u takvim okolnostima boriti, odnosno raditi u skladu sa pravilima profesije? Kako pisati o nepravilnostima u društvu kad strahuješ za život i štitiš porodicu, jer sistem je neće i ne želi zaštititi?

Pored svih tih problema, novinari se ne opiru cenzuri i autocenzuri i zbog bremena koje je stalno prisutno, iz mjeseca u mjesec – borba za opstanak, da zarade za život. Premda bi to neki nazvali “komformizmom”, činjenica je da je veliki broj kolega “prisiljen” na autocenzuru, a isto tako i trpiti cenzuru, zbog toga što su u BiH mediji mahom, a posebno javni servisi u snažnoj sprezi sa politikom, gdje objektivnost blijedi. Čini se da više cenzure ima u javnim servisima – medijima koje finansiraju građani, nego u privatnim medijima.

Novinari koji rade u javnim medijima su svakodnevno izloženi pritiscima šta smiju, a šta ne smiju objaviti, koju politiku braniti, a koju napadati. Posljedica toga je da su, osim novinara, i sami građani izloženi svojevrsnom teroru, jer su prisiljeni u informativnim emisijama koje im se nude gotovo svakodnevno slušati iste izjave, gledati ista lica, a često gledati i priloge koji su neprofesionalno urađeni i, očito, cenzurisani.

Postoje, naravno, i privatni mediji koji vrlo često pišu jednostrano, ili jednostavno preskoče neku temu ili događaj zato što to nije u interesu “gazdama” za koje rade.

Uprkos svemu, u BiH i dalje postoji jedan broj medija koji se opiru cenzuri, a rijetki su oni koji u svojim pričama imaju “sve strane”. Problem današnjeg izvještavanja medija i novinara u BiH jeste i to što su zbog nekakvog ekskluziviteta, “trke” da budu prvi koji će objaviti informaciju, zaboravili osnove na kojima počiva novinarstvo, zaboravili šta je vijest i kako se ona piše i prenosi.

Kažnjava politika, ali jednako i društvo

Teško je danas u Bosni i Hercegovini biti novinar koji može pisati bez ograničenja, a da ne bude kažnjen – ne od redakcije, nego od društva i politike(a) koji nameću pravila u svemu, pa tako i u medijskom izvještavanju. Tako je zbog toga što nema dobrog zakonskog rješenja koje bi zaštitilo novinarsku profesiju i novinare od verbalnih i neverbalnih napada kojima su sve češće izloženi.

Zbog svega toga nerijetko su prinuđeni da sami sebe cenzurišu – kad pišu najbanalniju objavu ili kad se bave ozbiljnim istraživačkim radom, na slučajevima otkrivanja korupcije i drugih kriminalnih radnji.

Dodatno obeshrabrujuća je i činjenica da brojne priče kojima se razotkrivaju kriminalne radnje, posebno one u kojima se među protagonistima pojavljuju visoki stranački funkcioneri, umjesto na naslovnim stranicama, često završe u ladicama i nikad se ne objave, dok njihovi autori bivaju izloženi pritiscima i često prinuđeni povući se, čak i napustiti zemlju.

Cenzura i autocenzura u medijima u BiH danas je prisutnija nego ikada, jer je naša zemlja “mala bara puna krokodila”, a u takvom ambijentu nije nimalo jednostavno raditi i stvarati, a da sam sebi ne postaneš cenzor.

(Autorica je novinarka “Nezavisnih novina”; tekst je objavljen u 69. izdanju biltena E-novinar)

Ukoliko smatrate da sadržaj objavljen ovdje krši Vaše autorsko, lično ili drugo pravo ili interes, možete zahtijevati objavu odgovora ili ispravke. Sve pritužbe i prigovore možete slati na e-mail adresu redakcija@ilijas.net. Materijal poslat na ovu e-mail adresu će se smatrati pravovaljanim. Svi drugi oblici prigovora neće se smatrati relevantnim i portal IlijašNet nema obavezu postupiti po istim.
Šaljite nam vijesti, fotografije, najave, informacije bilo kakve vrste i mi ćemo ih objaviti ukoliko su prikladnog sadržaja i ne krše pravila sajta! Vaše dojave možete slati putem forme klikom na Dojavi Vijest ispod, na mail redakcija@ilijas.net ili porukom na Facebook fan stranici klikom ovdje.

Ako ste svjedočili nekom događaju, imate informaciju od značaja za javnost, želite prijaviti korupciju, podijeliti vašu priču, najaviti događaj, preporučiti temu, podijeliti fotografije ili video javite nam.

redakcija@ilijas.net

EvropaMagazin™ ©2009-2019 News CMS by M.D.P.
Nikada nemoj misliti da rat, nebitno koliko bio potreban ili opravdan, nije zločin.