Prigodnim programom, polaganjem cvijeća i odavanjem počasti na Spomen-obilježju ubijenim logorašima Općine Ilijaš, 03. juna 2025. godine obilježen je Dan logoraša u znak sjećanja na sve one koji nisu preživjeli ilijaške logore. Obilježavanju su prisustvovali preživjeli logoraši i članovi Udruženja logoraša naše općine, predsjednik Saveza logoraša u BiH Seid Omerović, delegacija Općine Ilijaš predvođena Općinskim načelnikom Amarom Dovadžijom, boračka udruženja i građani Ilijaša.
Tom prilikom, okupljeni su se prisjetili škole u Podlugovima, željezničke stanice Podlugovi, OŠ “Hašim Spahić” u Ilijašu, OŠ u Gornjoj Bioči i dva logora u Crnoj Rijeci – kuće Zukića i Solana.
Kroz spomenute logore prošlo je oko 1000 ljudi, oko 800 ih je razmjenjeno, 150 njih ubijeno kao živi štit ili na druge načine, dok se 50 logoraša vodi kao nestali, ispričao je za naš Radio Halid Masnopita, predsjednik Udruženja logoraša općine Ilijaš.
„Kao i svake godine Udruženje logoraša općine Ilijaš organizuje obilježavanje godišnjice stradanja bošnjačkog i hrvatskog stanovništva te 1992. godine, kada je agresor uz pomoć naših komšija izvršio otvaranje šest logora na području naše opštine. U tim logorima su vršena stravična zlostavljanja i maltretiranja…to je trajalo tri-četiri mjeseca a zatim su logoraši prebačeni na područje općine Vogošća. Neki su ostali tu do godinu dana, jedni su prebačeni na Kulu, uz naporan rad, izgladnjivanje, živi štit“, istakao je Masnopita
U ime logoraša Ilijaš obratio se i predsjednik Skupštine Sabahudin Šehić.
“Mi smo ovdje danas da PONAVLJAMO jer ako mi to ZABORAVIMO, zaboraviće djeca, zaboraviće svi. Danas 2025. godine čini se da bi nam se moglo ponoviti ono što nam se desilo 1992. godine, ali mislim da nismo naivni kao tada. Ruke su nam bile vezane, nismo bili spremni, ne znam zašto…možda zbog našeg merhameta, kojeg treba da imamo i da gajimo i da se ne svetimo ali da nikada više ne dozvolimo da nam se ponovi ono što smo doživjeli u proteklom ratu”, zaključio je
Uz ostalo glavna poruka preživjelim logorašima načelnika Općine Ilijaš Amara Dovadžije je bila da moraju pisati svoje priče i iskustva.
“Svaki logoraš iz Ilijaša nosi svoju bol, svoje uspomene, svoje rane. Neke su na tijelu, a neke dublje – na duši. Ipak, vi ste preživjeli. I ne samo da ste preživjeli, već ste i odlučili govoriti. Molim vas, počnite pisati vaše priče kao trajno svjedočenje. U vašoj hrabrosti da svjedočite leži snaga jednog naroda da izgradi pravedniju budućnost. Naša odgovornost je da pamtimo. Pamtiti ne znači mrziti. Pamtiti znači biti budan.
Tokom rata u Bosni i Hercegovini, mnoge škole – simboli djetinjstva, učenja i nade bile su pretvorene u prostore zatočenja, mučenja i smrti. Danas, naša zajednička odgovornost je da ta mjesta budu obilježena i prepoznata kao prostori stradanja i sjećanja, a ne prešućivanja. Lokalna zajednica mora stati uz istinu. Moramo učiniti sve da mlade generacije znaju šta se dogodilo, jer jedino znanjem možemo spriječiti ponavljanje zločina. Obrazovanje i nasilje ne smiju nikada više hodati istim hodnicima. Zato, neka ovaj dan ne bude samo dan tuge. Neka bude dan zavjeta. Zavjeta da ćemo čuvati sjećanje, tražiti pravdu, njegovati istinu. Zavjeta da će Bosna i Hercegovina biti zemlja u kojoj se logori više nikada neće dogoditi, nikome, nikada, nigdje”.
Prof. Seid Omerović, predsjednik Saveza logoraša u BiH u svom obraćanju najviše se fokusirao na položaj BiH i nepostojanje Zakona o zaštiti logoraša
„Moramo imati proaktivni stav i svijest o našoj poziciji ovdje u BiH – između Hrvatske i Srbije, ali isto tako realnu svijest o našoj poziciji kao muslimana unutar Evrope. Različiti smo. Različiti smo i po onome zbog čega smo ovdje danas, a to su torture, mučenja, ubijanja…što je nespojivo s nama, naravno bilo je sporadičnih događaja ali to su momenti reakcije na ono što su nam sistemskii planski naše komšije priredile. Ovdje smo danas radi sjećanja i pamćenja ali ne u smislu okretanja prema prošlosti nego radi današnje egzistencije koja nam je ugrožena i uvijek će biti. Lijepo je što smo ovdje i što pričamo, ali to nije dovoljno, moramo sistemski rješavati stvari. Zakon o zaštiti žrtava ratne torture u BiH ne postoji. Zakon ne postoji ali logoraši nisu pustili ruke nizase, kao što nisu ni u logorima spustili ruke nizase. Oni dakle rade i doprinose, njima nije potreban Zakon zbog njih nego zbog Države – da se zna da su bili logori, da u bili planski i da logorašima pripadaju njihova prva“, zaključio je Omerović
Prema podacima Saveza logoraša BiH, više od 200.000 ljudi je bilo zaroboljno u 657 logora. Ove datume treba obilježavati radi čuvanje istine i onoga što se dešavalo u period 1992 -1995 godina. Genercije koje dolaze imaju ima obavezu da sačuvaju sve materijalne dokaze koji govore o jednom vremenu.
