Hazim Mujčinović: Jedna fotografija, milioni riječi, sjećanja…

Večeras je Ahmet Bajrić Blicko na Trgu Slobode u Tuzli organizirao jedinstvenu izložbu fotografija nastalih u najtežim trenucima za Bošnjake, za Podrinje, za Bosnu i Hercegovinu.

Blicko je tokom cijelog rata fotoaparatom dokumentovao dane agresije. Bio je prisutan u svim historijskim trenucima tadašnje slobodne teritorije.

Večeras sam bio na Trgu zajedno s nekoliko još uvijek živih majki iz Podrinja koje i danas tragaju za – makar kostima – svoje djece, s nekoliko preživjelih iz jula 1995. i s desetinom onih koji ne dopuštaju da zaborav nadvlada istinu. Malo je bilo prisutnih na ovakvoj izložbi. Oni koji nisu došli našli su izgovore: neki su govorili da je vruće, neki se nisu htjeli potresti, neki su mislili da je izložba sutra, a neki, navodno, nisu ni znali…

U svakom slučaju, riječ je o izložbi vrijednoj pažnje ne samo Tuzle, već cijele Bosne i Hercegovine.

Na izložbi je prikazan dio fotografija s dva ključna datuma. Prvi su 11. i 12. juli – dani kada su nepregledne kolone žena, djece i rijetkih staraca dolazile iz pravca Tišče i Luke u Ravne. Drugi dio čine fotografije nastale tijekom proboja iz “Marša smrti”, kolone koja je krenula iz Jaglića 11. jula kasno noću, a čelo koje je stiglo u Nezuk 16. jula u kasno poslijepodne. Treći dio izložbe čine snimke masovnih grobnica.

Kako to znam?

Znam jer smo Elvir Halilović i ja, zajedno s Blickom i Almasom Hadžić, bili jedine medijske ekipe koje su dokumentovale ovaj egzodus – najtužnju, nepreglednu rijeku protjeranih, izmorenih, izmučenih, izgubljenih majki, žena, djevojčica i dječaka.

Prije nekoliko noći u Vogošći sudjelovao sam na promociji knjige Mustafe Šaćirovića Muleta, koji je u opkoljenoj Srebrenici bio jedan od kamermana i na sličan način dokumentovao svaki detalj historije koju bi djeca širom Balkana trebala učiti – kako se slične sudbine nikada ne bi ponovile, sudbine djece koja su morala odrastati bez roditelja.

Na toj promociji u Vogošći sreo sam se s Elvirom Halilovićem, vječitim televizijskim čovjekom. Likom koji je u Televiziji Živinice doslovce živio jer je volio kameru, montažu, monitore, animaciju… Ja sam više volio radio i reportažu. Tada smo imali po 16 ili 17 godina, a cijela ekipa TVŽ zna koliko smo živjeli za taj medij.

Uglavnom…

Kroz razgovor i sjećanja brzo smo se vratili na 11. juli. Nas dvojica uskočili smo u kamion koji je Sabrija nekako upalio, strpali se na kip i krenuli prema kapiji Aerodroma u Dubravama. UNPROFOR-ovci postavili su duple straže. Pored nas stizali su prvi autobusi iz Kladnja.

Mislim da tu noć nismo ni spavali. Organizirali smo se da u ranu zoru uzmemo kameru iz TVŽ, dvije kasete, dvije baterije i punjač.

Do Kladnja, pa do linije u Ravnama, nekako smo se brzo prebacili. Ja sam obukao uniformu, misleći da ćemo lakše doći do informacija, snimaka, izjava i prolaza kroz punktove.

Bilo je preko 40 stepeni tog dana. Elvir i ja nismo samo snimali pristigle, već smo išli kroz kolonu i pitali: “Ima li ko sa Starog Grada? Ima li ko iz Pobuđa? Neko iz Nove Kasabe? Sa Žutice? Znate li Ibru s Kaldrmice? Ko je iz Sućeske? Konjević Polja…?”

Malo bismo snimali, malo pomagali u nošenju starijim ljudima ili ženama s bebama u naručju.

U žurbi da što više toga zabilježimo ili nađemo preživjele iz svojih porodica, u jednom trenutku začuli smo vojničke naredbe iza leđa. Bili su to momci iz vojne policije. Više je ličilo na vikanje na nas dvojicu koji smo prošli sve linije i došli do nekadašnje kafane Jezernica, koja je bila bliže srpskim položajima nego osmatračnicama Prve Podrinjske brigade.

Snimke smo slali po vozačima autobusa, koji su znali kome predati materijal.

12. jula Elvir se nekako uspio vratiti u Živinice posljednjim autobusom. Ja sam ostao. Pokrio sam se konjskom dekom koju su mi dali vojnici pakistanskog bataljona UN-a – prvi koji su pružali pomoć izbjeglicama iz genocida.

Prije nekoliko godina naši snimci ponovo su postali aktuelni u potrazi za nestalom djevojčicom koju smo uspjeli snimiti. Taj snimak bio je jedini dokaz da je preživjela put iz Potočara u Ravne.

Jedna od fotografija na Blickovoj izložbi vratila me u taj 12. juli. Podsjetila me na mog Elvira, na Blicka i Almasu. Na onu nepreglednu rijeku protjeranih i izbjeglih iz genocida, koji su koračali obalom Drinjače prema slobodi.

Hvala, Blicko, na ovom umjetničkom – a istovremeno historijskom – djelu.