Marš mira je svetinja. To nije turistička ruta, ni parada, ni jeftina ulaznica za tuđu patnju. To je hod po kosti, po boli, po zemlji koja pamti. Trideset godina od genocida – a neki se još usuđuju da prljaju to mjesto svetosti sitnim podvalama, zlonamjernim komentarima i manipulacijama.
Nikada nisam bila na Maršu, a zadnjih godina ne mogu zbog zdravlja – ali dušom sam svake godine tamo. Odem svake godine striktno 10. Jula svake godine, šutim, proučim Fatihe i vratim se kući. I zato me posebno boli kad čujem da neko širi laži o “kotizacijama”, “prenocistima”, kao da je to izlet, a ne put istine i sjećanja. Organizacijski odbor je jasno i dostojanstveno reagovao – ali dno dna su oni koji takve neistine koriste da umanje vrijednost ovog čina.
A tek kad čujem da jedna “naša”, iz Podrinja, nagovara žene da se prijave kao učesnice, a da ne idu, nego da se pojave tek 10. jula u Potočarima – to mi je van svake pameti. To je izdaja. Ne prema meni, ni prema organizatorima – nego prema majkama Srebrenice, prema šehidima, prema svakoj stopi tog puta što je natopljen suzama i krvlju.
Sram vas bilo, sve koje takvo nešto radite. I ne, to nije “ženska solidarnost”. Žena ženi nije sestra kad učestvuje u obmani. Marš mira ne trpi laž – on je hod istine. Ko ne zna hodati uspravno, bolje da ne krene.
