Hazim Mujčinović: Mala priča o velikim ljudim
Ovo smo mi. Ja i moji ljudi. Oni na koje se uvijek mogu osloniti – u teškim trenucima podmetnu mi rame, a u radosnim uspjesima prvi mi upućuju čestitke. Zato što su to ljudi s kojima hodam u tišini i plačem bez riječi, ali se i smijem kad bol popusti.
Jedan od nas je Musa Bašćelić. Musa je sin rahmetli Osmana ef. Bašćelića, imama iz Kamenice, ubijenog u genocidu u zaštićenoj zoni UN-a u Srebrenici. Njegov otac bio je imam, efendija, učitelj, hodža… bio je čovjek. Od ove godine, džamija u Kamenici ponosno nosi njegovo ime.
Musa je moj brat. On koristi svaku priliku da prouči Kur’an, da se sjeti, da nas sve podsjeti. On je tišina pred sabah i glas dove u sumrak.
Mi smo grupa koja uvijek učestvuje na Maršu. Muhamed je među onima koji su 1995. preživjeli Marš smrti, a bio je i na prvom Maršu mira 2005. Od tada – hodamo zajedno. Godinama. Svi mi – Denis, Zijo, Esmir, Enver, Mirnes, Amra, Merima, Osman, Amar, Amir, Elvir, Fehim i ja… i mnogi drugi – postali smo više od učesnika. Postali smo porodica.
Ove godine, na 30. godišnjicu genocida, kad se sjećamo nasilne smrti Musinog oca Osmana, rodila se ideja – da pošaljemo Musu na Umru. Da mu poklonimo putovanje na sveto mjesto, san svakog muslimana.
Ideja je nastala u Donjem Vakufu. U trenu je stigla do Sarajeva. I prihvaćena je.
Na Maršu mira organizovali smo hatma dovu – 30 učenika Kur’ana. U džamiji na Snagovu, u Kamenici, na mezarju u Potočarima… Hatmu smo predali. Musa je bio sa nama.
A onda – u Kamenici, mjestu tuge i nade – počastili smo svog brata Musu. Darovali smo mu Umru.
Neka mu Allah olakša i primi.
Jer ovo što radimo… nije samo sjećanje. Ovo je amanet.
I ljubav.
I vjera.
I zajedništvo.
Zato ime koje naša grupa nosi od ove godine opravdava i naziv i značenje.
