Polaganjem cvijeća i učenjem Ya sina na mezarjima u Brezi te odlaskom na Moševićko brdo i podsjećanjem na herojstvo i važnost kulture pamćenja nastavljen je trodnevni program obilježavanja 31. godišnjice pogibije majora Hašima Spahića.
Na Moševićkom brdu kod spomen obilježja, nakon što su delegacije položile cvijeće, prisutnim posjetiteljima, porodici, prijateljima, saborcima i poštovaocima djela rahmetli Hašima, kao i Šemse Baručije, obratili su se predsjednik JOB Unija veterana općine Ilijaš Sidik Bečirović, načelnik Općine Ilijaš Amar Dovadžija.
Načelnik Dovadžija naglasio je da je naša obaveza obilježavanje ovih događaja, ne zbog šehida kojima to ne treba, nego zbog mladih generacija koje će graditi dalje našu državu.
-Postavljam opet pitanje, jesmo li mi u ovom postratnom periodu, zapostavili porodicu rahmetli Hašima, porodice šehida, jesmo li gradili pravedan sistem? Ova područja, ratišta bila su jedna od najzahtjevnijih, puno je dalo šehida i ranjenih boraca. Zato smo imali smo obavezu da izgradimo dostojanstveno spomen obilježje za Hašima, Šemsu, sve borce koji su se borili na ovom i svim ratišta. Planiramo Nacrt Budžeta i planiramo da uradimo spomen obilježje Hašimu Spahiću, kao i cjelokupnu infrastrukturu ovdje. U planu je i jedno centralno spomen obilježje i jedan Memorijalni centar na Koritima kao trajni spomen. opomena i podsjetnik, a posebno omladini da se sjećaju heroja koji ste obezbjedili da imamo ovu slobodu i svoju domovinu, kazao je Dovadžija.
Major Hašim Spahić je dao veliki doprinos u organiziranju ilijaškog stanovništva u otporu protiv agresora i doprinos u formiranju 126 Ilijaške brigade. O borbama na ovom dijelu ratišta i liku i djelu Hašima Spahića govorio je komandant ilijaške brigade Enes Durak.
–Govoriti o rahmetli Hašimu i rahmetli Šemsi je velika čast i obaveza. Čast je da sam imao priliku da im budem saborac, a obaveza stoga što ne smijemo zaboraviti da su za domovinu dali svoje živote. Hašim je komandovao sa 12 ili 13 hiljada vojnika, jedan od dvojice najviših starješina u Armiji RBiH koji su poginuli, a osim njega to je bio Zaim Imamović. Rahmetli Šemso je bio načelnik inžinjerije Prvog korpusa i puno vremena je provodio sa Hašimom i nije dvojio da li će krenuti da pokušaju vratiti Moševićko bro koje je tada palo. Hašim je bio veliki čovjek, veliki borac, oficir, veliki patriota. Bio je neko ko je pokušavao i nadljudskim naporima organizovao ljude za nadolazeća dešavanja, bez razmišljanja je krenuo kad je postojala opasnost da padne Čemerska planina. To je bilo vrijeme kad je nekad trebalo i osam sati da se ranjenik doveze do ratne bolnice u Brezi. Poručujem mladima da olovkom i naukom grade budućnost države, ali nemojte zaboraviti da ćete možda biti u sličnoj poziciji kao naša generacija i morati da je branite, kazao je, između ostalog, Durak.
Najviše ratno priznanje „Zlatni ljiljan“ dodijeljeno je Hašimu Spahiću posthumno 1995. godine.
O svojim sjećanjima na period rata i herojskom liku Hašima Spahića govorio je i predsjednik Koordinacije boračkih udruženja općine Visoko Fikret Provalić. O Hašimu Spahiću i Šemsi Baručiji, kao i dešavanjima na Moševićkom brdu govorili su učesnici dešavanja dobitnik zlatnog ljiljana Fikret Kovačević i Mustafa Rustemagić iz sektora 105. motorizovane brigade.
Na plato Moševićkog brda tokom velikih neprijateljskih vojnih operacija padalo je 3.000-5.000 projektila u jednom danu, a neprijatelj je izvodio i po devet pješadijskih napada za 24 sata. Posebno je bila žestoka 1994. ratna godina, kada su agresorske trupe šest mjeseci izvodile intenzivna ratna dejstva i napad pod nazivom “Brgule 94”, težeći da zauzme jedno po jedno brdo i vojni objekat. Naročito dramatično je bilo tokom septembra i oktobra 1994. na kotama Lipa, Jasen, Polom, Moševićko brdo, gdje je neprijatelj upotrebljavao svu svoju artiljeriju iz arsenala Sarajevsko-romanijskog korpusa tzv. Vojske Republike srpske, a čak i rezervu koju je imao komandant VRS-a.
