Bosna i Hercegovina i dalje ima najniže prosječne brzine interneta među zemljama zapadnog Balkana, uprkos određenim pomacima posljednjih godina. To u praksi znači da većina korisnika može funkcionisati u skladu sa svakodnevnim potrebama, ali su brzine ograničavajuće i manje pouzdane. Istraživali smo koje su ključne prepreke koje bi država trebalo da savlada da bismo barem dostigli susjede ili barem približili evropskim standardima pristupa širokopojasnom brzom internetu.
Koliko ste puta posegnuli za mjerenjem brzine interneta, jer vam se učinio sporijim nego što bi trebalo ili vam je potrebno? Nije bez razloga. Bosna i Hercegovina ima najsporiji internet u regionu.
Podaci mjernih platformi govore da su prosječne brzine protoka podataka i do nekoliko puta manje u odnosu na ostale zemlje Zapadnog Balkana. Pri tome, plaćamo isto ili više za sličan paket usluga.
Pokrivenost ultrabrzim širokopojasnim internetom i pristup optičkim mrežama u našoj zemlji takođe je znatno ispod prosjeka, u odnosu na prosjek zapadnog Balkana.
Među najvećim operaterima koje smo kontaktirali oglasili su se jedino iz BH Telecoma. Ulaganje u širenje optičke infrastrukture i postepeni prelazak korisnika učinio je da u ovom trenutku oko 20 posto korisnika koristi brzine između 100 Mbps i 1 Gbps. Najveći izazov su sporost administracije u izdavanju dozvola i različita legislativa po kantonima, kao i nedostatak strateških dokumenata koji bi uredili ovu oblast.
U Regulatornoj agenciji za komunikacije (RAK) kažu nam da operateri razvijaju fiksnu mrežu bez propisanih obaveza, u skladu sa vlastitim komercijalnim interesima, dok u mobilnoj mreži ispunjavaju određene uslove za dobijanje dozvola. Donošenje strategije razvoja u skladu sa evropskom agendom pristupa širokopojasnom internetu smatraju ključnim.
“Mjere koje je, između ostaloga, potrebno razmotriti uključuju harmonizaciju propisa u Bosni i Hercegovini u pogledu građenja mreža, uspostavu modela finansiranja za nekonkurentna područja, te podsticanje razvoja i korištenja digitalnih usluga, kao pokretača razvoja na strani potražnje”, naveli su iz Agencije.
Ministar komunikacija bio je vrlo direktan. Strategiju pristupa širokopojasnom internetu dvije godine blokira SNSD iz njima znanih razloga. S druge strane, dominantne telekom kompanije se ne takmiče i grade neku vrstu monopola.
“Da postoji stvarno takmičenje ulagali bi u svoju infrastrukturu i otimali jedni drugima korisnike. Oni to ne rade jer postoji neko uvjerenje u Bosni i Hercegovini, koje ja mislim da je pogrešno, da Bošnjaci trebaju biti na BH Telekomu, Srbi na Mtelu, a Hrvati na Eronetu. Moram se ovako izraziti, ali to je brutalna istina”, rekao je Forto.
Neto dobiti dominantnih telekom operatera i njihove profitne marže govore da su dva od tri vrlo sposobna za ozbiljnije investicije u razvoj infrastrukture. Nepostojanje pravno-političkog okvira za skok u digitalnu budućnost i tzv. etničke podjele poslovnih interesa su faktori zastoja, saglasan je i jedan od autora nedavno predstavljene Mape puta za digitalnu transformaciju.
“Ali i interesi određenih kompanija koje, čini mi se, ne žele da ulažu više od onoga koliko je nužno i potrebno da imaju lijepu zaradu na kompletnom pružanju usluga”, smatra koautor Mape puta za digitalnu transformaciju Dejan Lučka.
Lučka ukazuje na činjenicu da ni zemlje regiona nisu u potpunosti pristupile smanjenju digitalnog jaza, ali su u odnosu na Bosnu i Hercegovinu daleko odmakle. Evropska unija postavila je ciljeve kroz Digital economy and society index (DESI) da u ovoj godini sva domaćinstva imaju pristup brzom internetu od 100 Mbps, a za pet godina da dostignu 1 Gbps i potpunu pokrivenost 5G mrežom.
