Kada riječ izgubi težinu: kriza obraza i samopoštovanja u savremenom društvu
U vremenu u kojem živimo, čini se da ni obraz – nekada temelj ljudskog dostojanstva, držanja do riječi i poštivanja dogovora – više nema težinu kakvu je imao. Obećanja se danas olako daju, a još lakše zaboravljaju. Dogovori se sklapaju bez unutrašnje obaveze da budu ispoštovani, kao da riječ više ne predstavlja lični potpis čovjeka.
Psihološki gledano, ovo nije samo pitanje morala, već i duboke krize identiteta. Kada čovjek prestane poštovati ono što je sam izgovorio, on zapravo počinje gubiti poštovanje prema sebi. Svako neispunjeno obećanje ostavlja mali, ali značajan trag – slabi osjećaj lične vrijednosti, potkopava samopouzdanje i stvara unutrašnji raskorak između onoga što jesmo i onoga što tvrdimo da jesmo.
U društvu u kojem se odgovornost relativizira, a izgovori normaliziraju, ljudi se sve češće skrivaju iza okolnosti, sistema ili „viših sila“. Međutim, psihologija nas uči da upravo preuzimanje odgovornosti – čak i onda kada je teško – jača ličnost. Držati se date riječi nije samo čin prema drugima, to je prije svega čin samopoštovanja.
Kada ne poštujemo dogovore, mi ne gubimo samo povjerenje drugih. Gubimo vlastiti unutrašnji oslonac. A čovjek bez unutrašnjeg oslonca lako postaje sklon cinizmu, ravnodušnosti i opravdavanju svega što mu trenutno odgovara.
Možda je pravo pitanje našeg vremena jednostavno, ali bolno: koliko nam još znači vlastita riječ? Jer u trenutku kada ona prestane imati vrijednost, ne urušavaju se samo odnosi među ljudima – urušava se i slika koju imamo o sebi. A povratak toj slici počinje tamo gdje počinje i istinski obraz: u spremnosti da stojimo iza onoga što kažemo, čak i kada niko ne gleda.
