Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.
Za sedmicu od 10. do 16. jula 2026. godine za čitatelje portala Preporod.info piše mr. Asmir-ef. Salihović, imam džemata Podlugovi, Medžlis Islamske zajednice Sarajevo.
Petak, 10. jula
Sjetio sam se jedne stare priče. Kažu da je nekada davno Dragi Bog poštedio čovječanstvo zbog šesnaest dobrih ljudi koje je pronašao na Zemlji. Od tada njihov broj nikada nije ni manji ni veći. Kada jedan od njih preseli, odmah ga zamijeni drugi, jednako dobar čovjek. Niko ne zna ko su ti ljudi. Ne znaju to čak ni oni sami. Svijet opstaje zahvaljujući njihovoj dobroti. Vjerujem da su majke Srebrenice među tim dobrima.
Ta misao me prati nakon sabah-namaza u džamiji u Podlugovima, dok krećemo prema Srebrenici, u džemat Peći. Autobus je ispunjen našom omladinom koja će izvesti mevludski program, tridesetak majki Srebrenice i članovima Džematskog odbora.
Čim smo stigli, zamolio sam domaćine da me odvedu do Drine. Već se nazirala kada smo izašli iz autobusa. Svaki susret s tom rijekom u meni otvori neko novo pitanje. Drina nije samo rijeka; ona je svjedok vremena. Pamti više nego što ljudi mogu ispričati. Njome sam započeo i svoje mevludsko predavanje. Prije agresije ovdje je živjelo 569 stanovnika.
U podne je počeo mevludski program. Polaznici mekteba i omladina džemata Podlugovi ispunili su džamiju svojim glasovima. Džamija je bila prepuna. Domaćini su nam kasnije kazali da ih je mevlud naše omladine vratio u neka ljepša, nekadašnja vremena.
Nakon programa održao sam hutbu, a potom smo svi zajedno do ikindije proveli u druženju. Poslije razgovora s našim domaćinima: Dževad-ef. Orićem i Kadrija-ef. Pitarevićem koji nas je ispratio u suzama krenuli smo. Bus s djecom i džematlijama vratio se za Podlugove, a lično s predsjednikom džemata ostao sam u Srebrenici. Posjetili smo jednog džematliju u Konjević-Polju. Njegov otac bio je imam i jedna od žrtava genocida u Srebrenici. Govorio nam je o trideset i tri dana dugom putu do slobodne teritorije. Neke priče čovjek sluša bez potrebe da postavi ijedno pitanje. Ubrzo je zazvonio telefon. Pozvali su me s BIR televizije da obavimo razgovor u Memorijalnom centru koji bi išao uživo nakon akšama. Zatekao sam ekipe BIR televizije i BIR radija kako neumorno rade. Na njihovim licima vidio se umor, ali i osjećaj odgovornosti da istina bude sačuvana. Poslije kelimei-tevida obavio sam kraći razgovor sa sarajevskim i tuzlanskim muftijom. Nakon toga zagrebački muftija pozvao me da budem njegov gost na konačištu u Osmačama. Razgovarali smo dugo u noć. Dotakli smo se mnogih tema, ali smo se uvijek iznova vraćali nauci. Zahvalan sam na svakom njegovom poticaju da istražujem, pišem.
Subota, 11. jula
Jutro u Osmačama ima neku posebnu tišinu. Kao da čovjek u njoj jasnije čuje i sebe i vrijeme u kojem živi. Doručkovao sam sa zagrebačkim muftijom akademikom Aziz-ef. Hasanovićem. Rođen je u Srebrenici. Dvanaest članova njegove porodice ubijeno je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, a njegova porodica baštini imametsku tradiciju dugu tri stoljeća. Već tokom doručka pristizali su pozivi džematlija koji su bili u Srebrenici. Neposredno prije dženaze susreo sam se u restoranu Oaza s Alijom Tabakovićem, neumornim čovjekom koji godinama bdije nad Srebrenicom i svojim narodom. S njim je bio i sarajevski muftija prof. dr. Nedžad Grabus, te Edin Ramić. S muftijom sam podijelio utiske s akademije održane nekoliko dana ranije u Ilijašu, posvećene sjećanju na žrtve genocida. Akademija je nastala na inicijativu džemata Podlugovi, koji već godinama svakog jedanaestog u mjesecu organizira tribine posvećene kulturi pamćenja. Iz tih tribina izrasla je manifestacija koja je danas jedno od važnijih mjesta njegovanja istine i kolektivnog sjećanja. Muftija sarajevski je dobitnik ovogodišnje plakete Općine Ilijaš. Zatim smo se zajedno u koloni zaputili prema Potočarima.
Na musalu u Potočare uvijek dolazim ranije. Upravo ovdje najdublje razumijem riječi Pabla Nerude: „Ponekad se stidim što sam čovjek.“ U toj tišini mislim na žrtve, na njihove porodice i na moralnu odgovornost svakog čovjeka pred zločinom. O zlu se mora govoriti istinito, dostojanstveno i argumentirano. Ovdje sam dobio inspiraciju prije 18 godina da pokrenem tribine kojih je do sada održano 235. Šutnja nikada nije neutralna. Često se pitam nije li upravo šutnja svojevrstan kredit za neki budući zločin. Priče o genocidu moramo izvesti iz naših avlija i učiniti ih dijelom opće ljudske savjesti. Sjećanje nije širenje mržnje. Sjećanje je odbrana istine. Moje razmišljanje prekinuo je ezan za podne. Nakon dženaze, deset novih žrtava pridružilo se šehidima u Memorijalnom centru, gdje danas svoj smiraj imaju 6.772 žrtve genocida. Poslije ikindije obišao sam povratnike u Karačićima. Posebno su me dirnule tri majke koje same žive na svojim ognjištima. Sve tri su se vratile iz Podlugova. Jedna od njih, žena čije lice krasi poseban nur, tiho mi je rekla kako dok bere gljive u šumi tu u selu vidi svoga sina, ubijenog u genocidu. Jedva sam zadržao suze.
Nedjelja, 12. jula
Juli je mjesec kada naši gradovi dodatno ožive dolaskom ljudi iz dijaspore. Nakon podne-namaza u Podlugovima, uz tradicionalnu kahvu s prijateljima pristiglim iz Švedske, Danske, Finske, Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država. Takvi susreti uvijek počnu osmijehom, a završe ozbiljnim razgovorima. Ovoga puta najviše smo govorili o tome kako naše ljude u dijaspori snažnije uključiti u procese važne za Bosnu i Hercegovinu. Ako ova kolumna potakne one koji se još nisu registrirali da ostvare biračko pravo kako bi doprinijeli domovini, ispunila je svoju svrhu. Na akšam su mi došli naši medresanti i studenti. Do danas je iz džemata Podlugovi, otkako ovdje služim kao imam, trideset pet mladih završilo neku od naših medresa. Razgovarali smo o planovima, studiju i životnim odlukama. Posebno me raduje što mnogi od njih, smatraju prirodnim da se sa svojim imamom posavjetuju prije važnih životnih odluka. Neki od njih danas su već imami u Švedskoj, Danskoj, Finskoj i Sjedinjenim Američkim Državama.
Ponedjeljak, 13. jula
Ponedjeljak je jedan od rijetkih dana koje nastojim sačuvati za porodicu. Tu naviku stekao sam prije mnogo godina, nakon što mi je jedan teško oboljeli prijatelj, veoma angažiran u vjerskom i društvenom životu, tokom posjete u bolnici rekao kako žali samo za jednim, što nije više vremena proveo sa svojom porodicom. Kada bi, govorio je, mogao vratiti vrijeme, upravo bi to promijenio. Te riječi ostale su duboko u meni. Zato nastojim da, uprkos brojnim obavezama, barem jedan dan u sedmici pripadne onima koji su mi najbliži. Vrijeme provedeno s porodicom ne može se nadoknaditi. U šetnji s porodicom razgovarali smo o godini iza nas i planovima koji su pred nama. Gledam svoju djecu i zahvaljujem Allahu što imaju jasne stavove i hrabrost da ih brane. Najmlađa je odabrala medicinu, srednja kćerka stomatologiju, a sin teologiju. U šali kažu da su kćeri nastavile majčin put, a sin očev.
Dok ovo zapisujem, shvatam da svojoj supruzi vjerovatno nedovoljno često kažem koliko cijenim sve što čini za našu porodicu. Toliko toga nosi na svojim plećima kako bi nama svaki dan bio lakši. Ponedjeljkom obično razmišljam o sedmici koja dolazi. Šta me čeka? Šta mora biti prioritet? Sedmica prebrzo prođe da bi je čovjek prepustio slučaju. Ukućani se često našale kako babo i kada ne radi zapravo radi. Zvuči kao kompliment, ali u toj šali krije se i ozbiljna opomena. To znači da nisam uvijek prisutan onda kada bih trebao biti. Večer smo završili posjetom mojoj majci. Kod nje se čovjek uvijek odmori. U njenoj kući razgovori su drugačiji, a i hrana nekako ima poseban ukus. Majke su, valjda, jedina mjesta na koja se čovjek uvijek vraća kao dijete. Prije toga čuli smo se s punicom i puncem koji su u Njemačkoj. Punica, iako teško bolesna, svakim razgovorom nama ulijeva snagu i hrabrost za nove životne izazove. Postoje ljudi koji i u vlastitoj bolesti misle na druge.
Utorak, 14. jula
Od ranih jutarnjih sati bio sam u Sarajevu, zajedno s kolegama imamima. Nakon jutarnje kahve i ugodnog razgovora u Gazi Husrev-begovoj biblioteci upriličena je dodjela murasela imamima i muallimama Muftijstva sarajevskog. Posmatrajući redove bijelih ahmedija i slušajući poruku reisul-uleme, prisjetio sam se istraživanja Richarda Antouna, koji je godinama proučavao hatiba Lukmana u Jordanu. Zaključio je da stvarni utjecaj u muslimanskom društvu dolazi i s minbera. Hatiba je nazvao cultural broker – posrednikom kulture, čovjekom koji oblikuje svijest zajednice kojoj se obraća. Preuzimajući muraselu, razmišljao sam upravo o toj odgovornosti. Imam nije pozvan samo da predvodi namaz, nego da gradi džemat koji će biti svjestan svoje odgovornosti pred Bogom i ljudima. Zato me uvijek iznova podsjeti kur’anska dova Ibrahima, a. s.: „…i učini nas predvodnicima bogobojaznih.“ Biti imam znači prije svega biti odgovoran za ljude koji su ti povjereni.
Na ikindiji me u džamiji dočekao mladi par koji planira stupiti u brak. Došli su da se posavjetuju oko termina vjenčanja. Zračili su srećom, a ja sam ih posmatrao prisjećajući se vremena kada su bili polaznici našeg mekteba. Malo je radosti koje mogu stati uz osjećaj kada gledate kako djeca iz mekteba odrastaju u ljude koji grade svoje porodice. Posebno me obradovao nakon akšam-namza, e-mail prof. dr. Karla Josefa Kuschela. Usaglasili smo nekoliko važnih pitanja vezanih za moju doktorsku disertaciju.
Srijeda, 15. jula
„Pravi cilj svakog znanja jeste ljubav.“ Tom mišlju započeo sam dan i krenuo na posljednji ispit doktorskog studija na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Ko voli, vidi ljepotu svijeta. Ko izgubi ljubav, prestaje je primjećivati. Svijet nije postao ružniji; samo je među ljudima manje ljubavi. Zato je možda najveći zadatak znanja da čovjeka učini sposobnim da prepozna ljepotu. Na putu prema Sarajevu razmišljao sam koliko je protekla godina bila dragocjena. Istraživanja, pisanje radova, susreti s vrhunskom literaturom i četrnaest profesora s pet različitih fakulteta učinili su doktorski studij na Fakultetu islamskih nauka jedinstvenim iskustvom. Nakon uspješno položenog ispita razgovarao sam s profesorima s Katedre za akaid o daljnjem radu na disertaciji. Vrijedni prijedlozi, literatura i iskustvo profesora predstavljaju bogatstvo koje se ne može pronaći u knjigama. Kasnije sam se u hotelu Europa sastao s akademikom Enesom Karićem. Upoznao sam ga s prepiskom koju vodim s profesorom Kuschelom iz Tübingena, koji me pozvao da budem njegov gost u Njemačkoj i stavio mi na raspolaganje svoju biblioteku i svu potrebnu literaturu. Nakon jacije, dugo u noć pripremao sam prijedlog sinopsisa doktorske disertacije za svog mentora prof. dr. Nedžada Grabusa. Neki poslovi ne umaraju čovjeka; oni ga oplemenjuju.
Četvrtak, 16. jula
Četvrtak gotovo uvijek počinje isto, jutarnjom kahvom sa suprugom i nakon toga pripremom hutbe. Svakoj hutbi pristupam kao da je prva, ali i posljednja. Predaja kaže da se hazreti Omer nikada nije popeo na minber, a da nije osjetio teret odgovornosti. Mislim da drugačije i ne može biti. Zatim je uslijedio sastanak s izdavačem moje knjige Status Drugog u islamu. Nakon njemačkog i albanskog prijevoda otvorila se mogućnost da bude prevedena na još jedan jezik. Takve vijesti čovjeka posebno obraduju, da put knjige ima svoju sudbinu. Po povratku kući sastavio sam spisak knjiga koje planiram pročitati tokom odmora i koje bih rado preporučio svakome ko voli dobru literaturu.
Nakon podne-namaza posjetio sam porodicu Ćerimović, koja je 11. jula u Potočarima ukopala člana svoje porodice. Takve posjete nikada nisu lahke. Dvojica braće, blizanci, njihova majka je ’94. ubijena od posljedica granate, a otac žrtva genocida počinjenog u Srebrenici. Sjećamo se babe kroz maglu, kaže jedan od braće, imali smo tri i po godine.
Odrasli uz nenu, koja je prije tri godine preselila. Do ikindije sam razgovarao s Kenanom Hasićem iz Studija 1, koji radi na dokumentarnom filmu o našem džematu. Film je u završnoj fazi montaže i dogovarali smo detalje oko promocije i prateće panel-diskusije. Nedugo zatim krenuo sam obaviti dženazu jednom našem džematliji. Četvrtkom nakon akšama ostajem u džamiji do jacije i vrijeme provodim u finalnoj pripremi hutbe. U međuvremenu je stigao i zvanični tekst jedinstvene hutbe povodom godišnjice masovnih pogubljenja Bošnjaka Prijedora i doline Sane. Juli je mjesec teških sjećanja. Potočari. Prijedor. Dženaze. Šehidska mezarja. Fatiha. Ja-sin. Ne zbog mrtvih. Njima su njihova djela završena. Nego zbog nas živih da pred njihovim nišanima učimo kako se čuva dostojanstvo, domovina, din, istina i sloboda. Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim veličine šehidske žrtve i ne dopusti da bude zaboravljena niti obezvrijeđena. Amin.
Dok privodim kraju ovu sedmicu, sve više mislim o vremenu. Kao i svaka hefta, i život prebrzo prođe da bi ga čovjek trošio čekajući neki „pravi trenutak“. Taj trenutak ne dolazi sam. Nastaje onda kada odlučimo učiniti prvi korak. Svemu ističe vrijeme: ljudima, civilizacijama, planetama, zvijezdama i galaksijama. Ali postoji nešto što se opire prolaznosti. Možemo zamisliti da nestane svijet, pa čak i cijeli svemir. Ono što ne možemo zamisliti jeste da ne postoji Onaj Koji sve to posmatra. Da, čovjekova duša, stvorena je za vječnost. Dok zatvaram ovu sedmicu, u mislima mi odjekuju riječi Uzvišenog: „Tako mi vremena! Čovjek je, doista, na gubitku, osim onih koji vjeruju, dobra djela čine, jedni drugima istinu preporučuju i jedni drugima preporučuju strpljenje.“ (El-Asr).
Izvor: https://preporod.info/drustvo/od-petka-do-petka-asmir-salihovic-74682
