Nismo različiti samo su nas obojili!

Jedan tor. Jedna livada. Ovce svih boja.

Bijele, crne, šarene. Svaka ima svog čobana i svaka vjeruje da je baš njena boja najvažnija.

A onda su nas naučili da se zbog boje svađamo.

Danas više nije najvažnije kakav si čovjek.

Važno je – čiji si.

Za koga glasaš. Čiju priču podržavaš. Na čijoj si strani.

Ako nisi „naš“, onda si „njihov“.

I tu počinje cirkus.

Jedni brane svoje. Drugi napadaju njihove. Treći čekaju da se prvi i drugi dovoljno posvađaju.

A čobani mirno gledaju.

Jer dok se stado prepire, malo ko pita gdje ga vode.

Godinama brojimo stranačke boje, a ne brojimo probleme.

Svima su nam iste cijene. Isti računi. Iste rupe na cestama. Trpimo, jer nemamo vremena o tome razmišljati. Ali zato imamo dovoljno vremena da se posvađamo s komšijom zbog različitog glasa na izborima.

Čudna smo mi sorta.

Kada komšiji treba pomoć, nema stranke. Nema zastave. Nema boje. Onda je samo čovjek. Dobro je pa smo tu ostali dobri, hoćemo pomoći jedni drugima.

Nismo različiti. Samo su nas obojili.

Dali su nam dresove, slogane i tabore. Uvjerili nas da je najveći problem onaj preko ograde, dok se malo ko pita ko drži ključeve od tora.

Pred izbore sve odjednom procvjeta. Osmijesi, rukovanja, obećanja. Trava izgleda zelenije nego ikad. Ovce glasaju.

A poslije izbora – svako svojim putem.

Zato nije problem što različito mislimo. Problem je kada zbog toga prestanemo razgovarati.

Stranke će se mijenjati. Političari će prolaziti. Mi ostajemo. Zato možda pitanje više nije: „Čiji si?“ Nego: „Kuda nas vode?“ Jer možda je vrijeme da shvatimo ono najjednostavnije:

Nismo različiti, samo su nas obojili.

I na kraju, nakon izbora, opet mi – isti ljudi, u istom toru, na istoj livadi, a trave sve manje.

P. S. Znamo mi razliku između čobana i pastira.