Izvor: BHRT/Mirela Savić (V.S.)
Mogućnost da komuniciramo i razumijemo jedni druge, jedan je od osnovnih uslova ravnopravnosti. Na Međunarodni dan znakovnih jezika provjeravamo koliko je to pravo u Bosni i Hercegovini ostvarivo u praksi. Zakon postoji, ali nedostaju stručni tumači, podrška u obrazovanju i sadržaji prilagođeni gluvim i nagluvim osobama. Koliko smo od propisanih prava stigli do stvarne ravnopravnosti?
Draganino dvoje djece ima oštećenje sluha. Svakodnevne prepreke čekaju ih već u školskoj klupi. Nastavu trebaju pratiti, razumjeti i savladati kao i njihovi vršnjaci. Bez odgovarajuće podrške, to nije uvijek moguće. Njihova majka zato traži asistenta u nastavi. Neuspješno.
DRAGANA MIRČIĆ, majka
“Generalno teško je naći asistenta u školi, ali kasnije u životu. Tražimo i učiteljica i ja, ali nije lako naći”.
Od mogućnosti da razumijemo druge i da oni razumiju nas zavise obrazovanje, samostalnost i mjesto pojedinca u društvu. Upravo na to podsjeća 23. septembar, Međunarodni dan znakovnih jezika.
Bosna i Hercegovina je još 2009. godine usvojila Zakon o upotrebi znakovnih jezika. Ali put do njegove primjene i dalje je dug. Zakon nema kaznene odredbe, a nedostaju i stručni tumači znakovnog jezika.
JASMINA PROHO, tumač znakovnog jezika
“Prije godinu dana dvije gluhe osobe iz Zenice nisu se mogle vjenčati. Tri godine su pokušavale da riješe taj problem, ali u Zenici nije bilo tumača znakovnog jezika koji bi mogao prisustvovati njihovom vjenčanju”.
ALEN POPOVIĆ, tumač znakovnog jezika
“Sistemski nije riješeno finansiranje tumača znakovnog jezika. Mislim da ćemo u bliskoj budućnosti ostati bez njih”.
Mogućnost komunikacije podrazumijeva i pristup informacijama. Za gluhe i nagluhe osobe televizijski sadržaj bez titla ili tumača ostaje djelimično ili potpuno nedostupan.
BHT1 svakodnevno emituje vijesti u 17 časova uz tumača znakovnog jezika, kao i vikend izdanja Dnevnika. Jednom sedmično na programu je “Govor tišine”, emisija namijenjena osobama sa oštećenjem sluha i govora. Takvi sadržaji možda nisu među najgledanijim. Njihov značaj se, međutim, ne mjeri samo rejtingom.
Oni pripadaju onom dijelu programa zbog kojeg javni servis postoji – da služi svim građanima, uključujući i one čije potrebe komercijalni interes ne prepoznaje. Ipak, u proizvodnji ovih sadržaja nedostatak tumača nije jedini izazov.
SENADA ĆUMUROVIĆ, pomoćnica generalnog direktora BHRT-a za program
“Drugi problem je vezan za trenutnu našu finansijsku situaciju. Nismo u mogućnosti da nabavimo tehnička rješenja koja bi naše sadržaje učinila dostupnijim. Zbog toga tumače imamo samo u informativnom programu”.
Naši sagovornici ukazuju na isti problem iz različitih uglova – pravo na komunikaciju priznato je zakonom, ali njegovo ostvarivanje često zavisi od toga da li škola, institucija ili medij imaju potrebnu podršku.
Dok ona nije sistemski obezbijeđena, ravnopravan pristup ostaje neizvjestan.
