Sve češće se na društvenim mrežama vode rasprave o problemu pasa lutalica, posebno nakon objava o napadima na građane. Dok jedni upozoravaju na ugroženu sigurnost ljudi, drugi kritikuju takve objave, smatrajući da se na taj način psi nepravedno predstavljaju kao prijetnja.
Briga o životinjama važna je za svako uređeno društvo. Psi nisu krivi što su se našli na ulici, a njihov položaj često je posljedica neodgovornog odnosa ljudi, napuštanja životinja i nedovoljno efikasnog sistema zbrinjavanja. Ipak, zaštita životinja ne bi smjela značiti zanemarivanje sigurnosti građana.
Problem nastaje onda kada se građani ne osjećaju sigurno na ulicama kojima svakodnevno prolaze. Posebno su zabrinjavajuće situacije u kojima su ugrožena djeca na putu do škole, starije osobe, biciklisti ili radnici koji svakog jutra odlaze na posao.
U takvim okolnostima nije dovoljno raspravljati o tome ko voli životinje, a ko ih se boji. Potrebno je razgovarati o konkretnim rješenjima, odgovornosti nadležnih institucija, kontroli populacije pasa, udomljavanju, veterinarskom zbrinjavanju i sankcionisanju neodgovornih vlasnika koji napuštaju svoje ljubimce.
S druge strane, ni svaki pas lutalica nije opasan niti je opravdano sve pse posmatrati na isti način. Potrebno je razlikovati prisustvo pasa na ulici od situacija u kojima životinje pokazuju agresivno ponašanje ili predstavljaju stvarnu opasnost za prolaznike. Upravo zato su važne provjerene informacije, odgovarajuća procjena i postupanje nadležnih službi.
Kritike na račun medija i građana koji upozoravaju na ovakve događaje ne doprinose rješavanju problema ako se njima zanemaruju iskustva ljudi koji su doživjeli napad ili strah na javnom prostoru. Istovremeno, ni neprovjerene tvrdnje i generalizacije o svim psima ne vode do kvalitetnog rješenja.
Odgovornost za posljedice napada ne može se automatski pripisivati svakome ko javno brani prava životinja. Međutim, oni koji se zalažu za određeni pristup rješavanju ovog problema, kao i institucije koje su za njega nadležne, trebali bi biti spremni razgovarati o njegovim stvarnim posljedicama i mogućim rješenjima.
Pravo na zaštitu životinja i pravo građana na sigurnost ne moraju biti suprotstavljeni. Naprotiv, cilj bi trebao biti sistem u kojem psi nisu prepušteni ulici, a građani ne moraju strahovati dok obavljaju svakodnevne aktivnosti.
Na kraju, pitanje nije jesu li psi važni ili su važni ljudi. Važni su i jedni i drugi. Pitanje je zašto se problem koji zahtijeva ozbiljan i sistemski pristup toliko često pretvara u međusobno optuživanje, dok konkretna rješenja izostaju.
Građani imaju pravo upozoravati na opasnost, ljubitelji životinja imaju pravo zalagati se za njihovu zaštitu, a nadležne institucije imaju obavezu da pronađu održivo rješenje. Sigurne ulice i humano postupanje prema životinjama trebali bi biti zajednički cilj.
