“Metak me nije pogodio jer je na meni ležao neko ranjen”
Suad Pašalić -Mikan iz Donjih Potočara, za vrijeme rata u Srebrenici je pisao dnevnik, a po njemu kasnije napisao je knjigu “Zloglasna kamenička bukva”.
“Nisam heroj što sam preživio genocid, samo me Allah ili Bog, kako hoćete ostavio živog da svjedočim, da prenosim, mogao sam i ja biti jedan od onih bijelih nišana u Potočarima”, kaže Suad.
Kao borac Armije RBIH bio je na dužnosti kada je javljeno da je Srebrenica pala.
“Naređeno nam je bilo da se povučemo prema Šušnjarima. U jutarnjim satima smo krenuli prema Tuzli. Kada smo došli do Kamenice, gdje je eksplodirala ta zloglasna bukva, mi smo čekali da kolona krene, pred sami akšam čula se eksplozija, to je bila ta bukva, ja je nisam vidio, onda je nastao pakao. Počela je žestoka vatra po nama, po koloni. Mi smo tad trebali da krenemo dalje, da koristimo noć, da ne budemo toliko uočljivi, međutim oni su to znali, oni su bili okolo i tu su nam napravili zajedu. Onda je počeo pakao“, priča Suad za N1.
“Ja sam trčao desetak koraka i vidio sam neko šipražje, tu sam se zavukao, nisam bio jedini. Čuo sam metke kako padaju po tome, čuo sam kako udaraju u druga tijela meci, bilo je mrtvih, neko na meni je bio ranjen, vjerovatno zbog toga ja nisam bio ranjen. Tu sam ostao oko 15-ak minuta”.
Kako priča dalje, iznosili su ranjenike na proplanak.
“Kada je pucnjava umirila, krenuli smo sakupljati ranjenike, ja sam iznio mog rođaka Damira Selimovića koji je bio dječak. Iznosili smo ranjene na jedan proplanak, oni su tu ostali. Ja sam odlučio da krenem dalje. Pokušali smo da organizujemo nošnju ranjenika, međutim to je bilo vrlo teško, noć je sve više uzimala maha”.
“Ponijeli smo bili jednog mog komšiju Mehmeda koji je bio ranjen, ali nismo znali koliko je još dug put do slobodne teritorije. Onda je zapucalo, ostavilo smo ga a on je dovikao, zar ćete me ostaviti, ja sam otišao dalje”.
Kaže kako je razmišljao o tome da neće preživjeti.
“Razmišljao sam o tome da neću preživjeti, ali jedino što sam imao u glavi, ne idem živ u četničke ruke, bio sam spreman da sam sebi oduzmem život. 16. jula sam izašao ovdje (Nezuk). Iskreno da vam kažem kao kroz maglu se sjećam, čini mi se da smo ovdje izašli na ovaj plato I odavde su nas razvozili kamionima, mislim da sam negdje u kasarni nekoj spavao. Ne znam tačno. Sutra su došli moji i našli me. Bio sam u šoku dugo godina nakon“.
Prije otprilike tri mjeseca, Suad je krenuo ispred Haškog suda pješke do Potočara. Plan je bio da ide sam, no, u putu su mu se pridružili Abdulah Halilović I Bego Halilović.
“Ništa nismo radili napamet, sve smo organizovali pomoću našeg ambasadora u Nizozemskoj Almira Šehovića, koji nam je priredio I fenomenalan ispraćaj, koji je počeo s jednom pjesmom “Ja se zovem Srebrenica” koju je napisao prijatelj Said Šteta. Umorili se jesmo, ali fizički umor nije bio problem, padali smo psihički, onda jedan drugog podignemo, damo morala, damo podršku, naše porodice su nam davale podršku. Lično najsnažnija podrška mi je bila Enesa Muškića, dječaka s poteškoćama u razvoju koji je povratnik u Cersku, zvao nas je svaki dan po deset puta, poslije deseta, petnaest dana hodanja, taj glas mi je stalno bio u mozgu I on nam je bio, bar meni, najveća podrška. Pješačili smo u prosjeku 25 do 30 kilometara dnevno”, priča Suad u razgovoru za N1.
