U Ilijašu i Sarajevu: Ahmo Ibišević uvakufio dva stana

Dan vakifa u Bosni i Hercegovini obilježava se 26. redžepa, što ove godine pada , 6. februara.

Cilj obilježavanja ovog datuma je podsjetiti se na sve vakife u Bosni i Hercegovini, a prema Takvimu Islamske zajednice (IZ) u BiH ovaj dan se obilježava od 1935. godine.

Huso Salihović, rukovodilac Odjela za pravne i ekonomske poslove u Vakufskoj direkciji kazao je da je povod za uspostavljanje ovog datuma kao Dana vakifa obilježavanje 400. godišnjice postojanja i djelovanja Gazi Husrev-begovog vakufa, odnosno dan kada je objelodanjena njegova druga vakufnama.

– Na ovaj dan se sjećamo svih vakifa koji su uvakufili dio svoje imovine za opće korisne svrhe i za dobrobit određene kategorije društva. Vakuf je uvijek bio korektivan faktor društva odnosno djelovao je u onom pravcu gdje je najpotrebnije društvu. Zbog toga možemo reći da je vakuf uvijek djelovao prema onima kojima je pomoć bila najpotrebnija. Tako su i naši dobri vakifi u prošlosti ali i danas uvakufljavali svoju imovinu upravo za određene kategorije društva gdje je to bilo najpotrebnije – kazao je Salihović, dodavši da se ne ovaj dan pored prisjećanja na vakife govori i o značaju vakufa za razvoj i unapređenje društva i društvene zajednice općenito.

Salihović je osim isticanja uloge vakufa u razvoju društva, ukazao i na odnos društva prema vakufu naročito u određenim vremenskim periodima.

– Svi znamo da su određeni politički sistemi bili destruktivni prema vakufima i to je tako bilo od odlaska Osmanlija sa ovog područja. Kroz te sisteme na razne načine se pokušavalo onemogućiti djelovanje vakufa kroz oduzimanje i uništavanje vakufa. Totalitarni prethodni režimi su putem represivnih zakonskih propisa na sve moguće načine nastojali uništiti vakufe. Isto tako podsjećamo ovaj današnji demokratski sistem da nepravda koja je učinjena u prethodnim sistemima nije ispravljena i da je neophodno donijeti zakon o restituciji. Mi i danas imamo tu ideju vakufa živu i svakim danom je sve jača i jača. Vakuf je uspio preživjeti sve te sisteme. Jedan od razloga za takvo nešto jesu i naši dobri Bošnjaci koji nisu nikad prestajali uvakufljavati. I u tim totalitarnim sistemima naši ljudi su uvakufljavali i slobodno možemo reći da je duga historija tradicije uvakufljenja imovine na ovim prostorima – istakao je Salihović.

Dodaje da je Bosna i Hercegovina, historijski gledano, imala velike vakife koji su kroz svoje vakufe i uvakufljenje imovine ili izgradnjom vakufa dali pečat razvoja određenih sredina.
– Ali, mi i danas imamo velike vakife i uvakufljenja. Na svakoj sjednici Vijeća muftija razmatra se desetine predmeta novih uvakufljenja. To je pokazatelj da Islamska zajednica uživa povjerenje prema tim ljudima i da su ti vakifi svjesni da će Islamska zajednica tu imovinu staviti u funkciju u koju su oni odredili – kazao je Salihović.

Srebreničanin Ahmo Ibišević uvakufio je dva stana. Jedan stan uvakufio je pred dušu svojih ubijenih sinova Salke i Samira u genocidu u Srebrenici, a drugi stan pred dušu supruge Zinete i u svoje ime.

– Dok je supruga bila živa, 2019. godine odlučili smo da uvakufimo dva stana čiji smo vlasnici, na Otoci i u Ilijašu. To je naš hajrat, zbog čega sam posebno sretan. Dali smo i dionice i naše i od sinova u vakuf, nisam ih htio prodati i obezvrijediti. Molim Allaha da nam ovo što smo uradili ukabuli, jer smo to uvakufili iz srca – kaže Ahmo Ibišević.

Stan koji su uvakufili pred dušu rahmetli sinova kupili su od novčanih sredstva koja su dobili na ime šehidske penzije. Posljednji put sinove je Ahmo vidio padom Srebrenice, tu su se kaže razdvojili, tražeći put do slobodne teritorije. Posmrtne ostatke jednog sina ukopao je 2020. godine, dok kosti drugog nije pronašao. Ahmo je imao sreće da preživi pad Srebrenice i masovna ubistva Bošnjaka na ovim prostorima.

Drugi stan u Ilijašu, kaže, uvakufljen je na njegovo i suprugino ime.

– Stan u Ilijašu zaradili smo u Americi gdje smo živjeli do 2003. do 2007.godine. Allah dž.š. nam je omogućio da tamo odemo nakon svega što nas je zadesilo. Nismo se mogli vratiti u Srebrenicu gdje su nam pobili sve. Padom Srebrenice sa sinovima sam se dogovorio da se razdvojimo, da ne idemo zajedno jer nećemo moći jedan drugom pomoći. Oni se nisu spasili. Starijeg sina Salku ukopao sam 2020 .godine, njegovi posmrtni ostatci pronađeni su 2011. godine u sekundarnoj grobnici kod Zvornika. Supruga i ja prepoznali smo ga po odjeći, visini kada smo ga išli identifikovati. Mlađeg sina nismo pronašli, a to nam je za života oboma bila želja – kaže Ibišević.

Ahmo je svojim djelom pokazao da dobrota i čestitost su pored Allahove nagrade, vrijedni i divljenje. Uprkos tragediji koja ga je zadesila nastavio je da se bori za svoju djecu, a ovakvim potezom trajno sjećanje na njih i zadovoljstvo Allaha dž.š.

– Svima bih poručio da žive kao insani. Omladina treba da se školuje, da bude pametna, da ne dozvoli da im se desi ono što se mojoj djeci desilo – kazao je Ahmo Ibišević. – piše Mina