Ejub Purišević iz Ilijaša na Islandu već 30 godina: Rad ovdje i u BiH – nebo i zemlja
Posljednjih godina vrlo je prisutan trend odlaska bh. trenera u zemlje koje prije desetak godina niko nije smatrao privlačnim. Ni u sportskom ni u komercijalnom smislu. U sport, prvenstveno fudbal, danas se sve više ulaže, a kvalitetan rad omogućio je i stručnjacima iz naše zemlje da danas rade širom svijeta.
Početkom devedesetih Ejub Purišević iz Ilijaša se odselio na Island. Nije znao šta ga čeka, no previše nije razmišljao i upustio se u avanturu života koja traje do dan-danas. Sada je već u islandskim okvirima daleko poznato trenersko ime.
– Na Islandu živim i radim od 1992. godine. Ovdje sam završio zahvaljujući bivšem igraču Sarajeva Srđanu Bajiću, prvo je on trebao doći igrati na Island, ali na kraju je preporučio mene jer je bio povrijeđen. Bilo je zamišljeno da ostanem šest mjeseci, zaradim nešto i vratim se, međutim sudbina je imala drugačije planove sa mnom”, priča za Reprezentacija.ba svoju priču Ejub Purišević.
O Islandu, kaže nam, nije mnogo znao.
– Bilo je to vrijeme crnih devedesetih, svako je tražio da negdje ide, da se skloni. Većina ljudi je radila za bonove. Meni se pružila prilika za odlaskom u Island i nisam je htio propustiti, iako, priznajem o samoj državi i fudbalu ovdje nisam toliko znao. Otprilike znao sam ono osnovno, da je mala, uređena zemlja… Moram priznati da se u početku nije bilo lako prilagoditi na drugačiju kulturu, vrijeme. Nije bilo lako ni zbog činjenice da se nisi mogao lako čuti s porodicom kao danas što je moguće zbog društvenih mreža.
Već kao igrač znao je da je trenerski posao ono čime se želi baviti u budućnosti.
– Već sa 27 godina je krenula ta moja trenerska karijera. U jednom četveroligašu sam uporedio bio igrač-trener, sa njima sam uspio da ušem u 1. ligu, a poslije toga odlazim Valur Reykjavík. Poslije toga, tačnije 2003. godine, odlazim u UMF Víkingur i tamo sam proveo 17 godina. Tri godine smo igrali u najjačem rangu. Danas sam u Stjarnanu, jednom od najvećih ovdašnjih klubova, gdje sam asistent u prvom timu i šef omladinskog pogona.
Uspjeti kao stranac nije lako nigdje, pa ni na Islandu.
– Meni je olakšavajuća okolnost bila to što sam ovdje počeo dobro kao igrač. Stvari su išle lakšim putem. Islanđani ako vide da imaš znanje i da im možeš pomoći, onda te prihvate bez problema, a podrazumijeva se da moraš raditi puno bolje i biti vrijedniji od onog koji je već tu. Kad si stranac, to je tako svugdje.
Opisao nam je i po čemu se razikuje Island u odnosu na Bosnu i Hercegovinu.
– Ovdje, prije svega, drugačije vaspitaju djecu. U životu i sportu u startu imaju puno više mogućnosti i izbora nego kod nas. Ako krenemo od škole, već u prvim razredima susreću se sa kompjuterima i najnovijim tehnologijama, a čim krenu da treniraju fudbal već imaju priliku da rade sa školovanim trenerima. Bez obzira, dakle, što su to dječica. Moraš imati najmanje završenu A ili B licencu. Islanđani mnogo ulažu u trenere, njihovo školovanje i edukaciju i što je najvažnije uvijek su u fazi učenja. I dok imaš zemalja u kojima smatraju da sve znaju, Islanđani su uvijek spremni da uče nešto novo i nije čudo što sve više napreduju. Također, na stadionu se svi treninzi snimaju. Ja kad odem u BiH na odmor i pogledam kako se radi sa djecom, to je nebo i zemlja. Nije ni čudo što puno naše djece propada zbog loših uslova. Džaba i talenat.
Od igranja u islandskoj ligi se može živjeti, ali…
– Može se normalno živjeti, plate su pristojne, ali pitanje je koliko možeš uštediti za budućnost. Ovdje većina igrača uz fudbal ima druge poslove, i to odlične, a razlog je to što su skoro svi školovani. Fakultet im je mnogo bitan. Dosta ih ima i svoje firme, sami sebi kroje radno vrijeme i nije im teško uskladiti sve obaveze. Ne trebaju nikoga pitati mogu li doći na trening ili ne.
Nostalgije ima. Iako je na Islandu već izgradio svoj život, uvijek se rado vraća prvoj domovini.
– Mogu ja živjeti na Islandu 30 godina, ali ne mogu zaboraviti gdje sam rođen i odrastao. Trudim se kada sam god u mogućnosti da dođem i obiđem svoje najbliže, podvukao je za kraj Purišević.
