Djeca žrtava genocida na Maršu mira: “Oca nisam upoznao, to činim kroz priče njegovih saboraca”
Potočari su u julu 1995. godine za Alena Suljića, Damira Cvrka i Edina Osmanovića predstavljali mjesto rastanka sa svojim očevima. Na putu spasa očevi nisu uspjeli preživjeti, a šumskim predjelima u dužini od 100 kilometara danas koračaju njihovi sinovi.
Za razliku od svojih vršnjaka, Damir Cvrk nije imao mogućnost upoznati svoga oca Jusu, od kojeg je kao novorođenče rastavljen u Potočarima u julu 1995. godine.
Međutim, Marš mira svih proteklih godina dao mu je mogućnost da kroz priče očevih drugova i saboraca u svojoj glavi kreira jedinstvenu sliku o njemu.
“To je nešto što je srcu drago i svake godine sve više želim učestvovati u svemu ovome. O ocu znam da je bio skroman i nasmijan čovjek te dobar borac i drug. Tu je bio za sve one kojima je to trebalo”, kaže nam Damir, ističući da je njegov otac poginuo na Baljkovici, usljed eksplozije tenkovske mine.
Ova mladić rođen je na dan pada Srebrenice, a skupa sa svojom majkom je bio u logoru u Potočarima, odakle su autobusima prevezeni za Tuzlu. S obzirom na to da je bio muško novorođenče, pukom srećom, tačnije zahvaljujući snalažljivosti njegove majke, Damir je uspio preživjeti.
“Majka mi je pričala da me umotala u roze dekicu, a učinila je sve da što više ličim na djevojčicu kako se ne bi deslilo ono najgore, jer je i sama gledala kako oni (agresori, op.a.) otimaju mušku djecu od majki. Hvala Bogu, uspjela me spasiti od takve sudbine”, prepričava nam Damir.
Za razliku od Damira, ove godine prvi put u Maršu mira učestvuje Alen Suljić, koji je u vrijeme počinjenja genocida u Srebrenici imao devet godina. Svog oca Hameda posljednji put je vidio u poslijepodnevnim satima 11. jula.
“On je skupa s nekoliko komšija krenuo put šume i od tada ga više nikad nisam vidio. Znam da su ga drugog dana uhvatili i ubili. U Potočarima smo mu dženazu klanjali 2006. godine, kada smo pronašli njegovih nekoliko kostiju, pola glave, lijevu ruku i pola noge. Šest godina kasnije je bilo dokopavanja ostalih ostataka koji su pronađeni”, kaže nam Alen.
Ovogodišnje učešće u Maršu mira smatra prilikom za osjećanje i jednim dijelom, uslovno rečeno, doživljavanje svega onoga što je njegov otac u pokušaju spasa prošao.
Prisjećajući se dalje ratnih dešavanja, Alen nam kaže da je skupa s majkom, dvojicom braće i dvije nene u Potočarima tri dana proveo čekajući evakuaciju, a među najupečatljivijim trenucima mu je ostao onaj u kojem su im u Bratuncu pripadnici Vojske Republike Srpske prijetili da će biti ubijeni ukoliko im ne predaju sve vrijedne stvari koje su imali kod sebe.
“Sjećam se da smo jedne noći spavali u cinkari, drugu sam proveo u kartonskoj kutiji od banana pod otvorenim nebom, a zbog nena nismo mogli više boraviti u gužvi te smo do slobodne teritorije u Kladnju krenuli pješice trećeg dana. Uspjeli smo doći, a dočekao nas je tetak te na kraju odveo do studentskog centra u Tuzli”, prisjeća se Alen.
Tešku životnu priču sa sobom nosi i Edin Osmanović, kojem je agresorska ruka odnijela živote oca Senaida i dvojice amidža. Ove godine Edin je također prvi put skupio snage i krenuo na prolazak putem smrti, odnosno za neke putem spasa.
“Marš mira će mi značiti mnogo u pokušaju pronalaska vlastitog mira i razjašnjavanja određenih stvari, s obzirom na to da postoji mnogo njih koje mi još uvijek nisu jasne. Moj otac je bio fizički spreman i uvjeren sam da je on taj put mogao preći bez problema. Da li je to bila fizička sprema za opstanak ili pak više sreća, sa sigurnošću ne znam i nadam se da ću to sebi razjasniti”, priča nam Edin.
Nakon rata Edin je zasnovao i svoju porodicu, a osim supruge Džemke, koja mu pruža podršku na ovogodišnjem Maršu mira, također ima i dva sina. Kaže nam da su porodično mnogo vezani za Srebrenicu, a svaka nova tema vezana za taj grad otvara jednu novu ranu.
“Stariji sin ima osam godina i zna mnogo toga o Srebrenici, pa između ostalog i to da mu je dedo tu poginuo. Njemu nije jasno zbog čega su ubijani ti ljudi, zašto smo bili proganjani i zašto smo morali bježati u šumu jer nikome ni za šta nismo bili krivi ili dužni”, dodaje Edin.
Nakon što prepješače 100 kilometara, izvornom stazom putem spasa ili smrti, Alen, Damir i Edin u subotu će stići u Potočare, gdje će se pokloniti svojim očevima, ali i svim ostalim nevinim žrtvama ubijenim u srebreničkom genocidu samo zbog toga jer su bili Bošnjaci.
izvor: Klix.ba
