Addy Alimajstorovic direktor kasina u Kairu

Bosanskohercegovačka dijaspora jedna je od najbrojnijih u svijetu, mjereno prema ukupnom broju stanovnika u domovini. Svaka treća osoba rođena u BiH živi izvan domovine. Mnogi od njih su okviru svog zanimanja postigli vrhunske rezultate, jedan od njih je I direktor kasina u Kairu Addy Alimajstorović koji je svoju poslovnu sreću našao u “kocki”. Svoju životnu priču povjerio je medijskoj agenciji BHDINFODESK iz Birminghama:

“Moja priča počinje 1989. godine s otvaranjem kasina u hotelu Evropa u Sarajevu. Tada sam studirao na Građevinskom fakultetu, a paralelno u večernjim satima učio sahadžijski zanat kod mog rahmetli amidže sahadžije Fuada Arapovića. Preko dana sam se bavio putevima, tunelima, mostovima, a uvečer, od sedam do ponoći, popravljao satove. Moj otac, koji je uvijek vrednovao zanate, jednog je ljeta došao s posla i donio mi članak iz Oslobođenja. Rekao je: “Otvaraju kasino u hotelu Evropa. Možda bi mogao tamo raditi preko ljeta.” To ljeto je promijenilo sve, od tada sam radio u raznim gradovima, što je utjecalo na moju karijeru. Završio sam sahadžijski zanat, ali nisam uspio diplomirati na Građevinskom fakultetu, djelimično zbog preokupacije s kasinom, a potom zbog rata koji je počeo. Naravno, kao i mnogi mladi, imao sam razne druge želje i planove za svoju budućnost. Moja kasino karijera počela je u Hotelu Evropa, a zatim u Casino Hamamu. Pred sami rat, bez ikakve najave, švedska firma je zatvorila oba kasina i ja sam tada sa nekoliko kolega prešao u Hotel Bristol Kasino. No, to nije trajalo dugo, jer je rat ubrzo počeo. Tokom rata i poslije, nastavio sam svoju karijeru van granica Bosne. Prvo sam radio u Češkoj, zatim u Turskoj, Rumuniji, kasnije i u Kanadi, a sada u Egiptu. U svakoj od ovih zemalja radio sam na više lokacija, ponekad radi potrebe za treningom osoblja, ponekad otvarajući nova kasina, a ponekad i unapređujući poslovanje postojećih. Svaka zemlja i svako iskustvo obogatili su moje razumijevanje industrije i omogućili mi da se razvijam kao stručnjak u kasino poslovanju.” Potom nam je otkrio tajnu, kako se postaje direktor kasina: “Profesije poput doktora ili advokata nose stalni status – jednom doktor, uvijek doktor; jednom advokat, uvijek advokat. Međutim, u svijetu kasina stvari stoje drugačije. Tokom karijere sam obavljao različite funkcije: od generalnog menadžera i kasino menadžera do kasino dilera, ili kako se ljepše kaže – krupjea. Sve ove pozicije sam zauzimao više puta, jedino nisam bio vlasnik kasina – to je naravno šala. Ljudi koji rade u kasinu često su poput cigana čergaša, stalno na putu, bez stalne adrese i zanimanja. Za rukovodeće pozicije ključne su sposobnosti razumijevanja finansija, marketinga i ljudskih resursa, kao i dinamike igre, sigurnosnih sistema i nadzora kamerama. Najvažnija je, naravno, efikasna komunikacija s ljudima. Sve to znanje se stječe vremenom, kroz učenje od iskusnijih menadžera, lično iskustvo i brojne kurseve. Do sada sam završio oko tridesetak različitih kurseva.”

U kasinu se gubi ili dobija, koji su najveći gubici kojima ste svjedočili?

“Momak od otprilike 30 godina, u dobro skrojenom odijelu s prefinjenim ponašanjem, sjeo je da igra Blackjack u jednom od najvećih kasina u Kanadi, smještenom sjeverno od Toronta. Za otprilike tri sata, bio je “kraći” za milion dolara. Ustao je i bez ikakvih emocija samo kratko rekao: ‘Hvala’. Vidio sam mnoge ljude i žene koji su na kocki izgubili mnogo više, ali nikada toliko za tako kratko vrijeme.”

O našim ljudima u kasinu ima šta reći.

“Sjećam se Lepe Lukić kad je skidala zlatne prstenove i stavljala na rulet. Toma Zdravković igra rulet i kaže igram sedmicu danas. Ciganka mi je rekla da ću dobiti na sedmici. Naša raja. Sarajevska raja. Braća Zulići, Mali, Ćampo, Ibro, Sejo Sušić, slavni šibicar Hajro, Kemica Monteno, Davorin Popovic. Pa pred rat Ismet Ćelo, Dragiša i mnogi drugi. To je isječak uspomena iz Sarajeva. Poslije, po bijelom svijetu, rijetko sam sretao našu raju. To su bila teška vremena. Raja se snalazila i borila za opstanak. Nikome nije bilo do kocke. Upoznao sam neke ljude iz ‘stare’ emigracije. Oni nas nisu baš puno voljeli, zvali su nas komunistima kojima je sve davano, dok su oni morali raditi po tri posla da prehrane porodice. Počeo sam nositi bedž s imenom Addy kako bih izbjegao neželjene razgovore o politici. Više puta sam razgovarao s našima isključivo na engleskom tako da nisu znali ko sam ni odakle sam. Često su mi ispričali razne priče o Bosni, Bosancima, Hrvatima, Srbima, ovisno o tome ko je bio i odakle dolazio. Srećom, nije ih bilo puno. Sjećam se jednog našeg bogatijeg biznismena. Pitao sam ga ima li namjeru ikad se vratiti. On odgovori: ‘Bože sačuvaj. Tamo bi me odrali kao levata. Ostao bih bez prebijene banke. Mi smo ovdje svi ovce za njih.’

Kairo je trenutno Vaša baza. Ipak, gdje je Vaš dom, gdje se najbolje osjećate? Za glavni grad Egipta vezana je i jedna Vaša porodična priča. Hoćete li je podijeliti sa nama?

“Sjećam se Lepe Lukić kad je skidala zlatne prstenove i stavljala na rulet. Toma Zdravković igra rulet i kaže igram sedmicu danas. Ciganka mi je rekla da ću dobiti na sedmici. Naša raja. Sarajevska raja. Braća Zulići, Mali, Ćampo, Ibro, Sejo Sušić, slavni šibicar Hajro, Kemica Monteno, Davorin Popovic. Pa pred rat Ismet Ćelo, Dragiša i mnogi drugi. To je isječak uspomena iz Sarajeva. Poslije, po bijelom svijetu, rijetko sam sretao našu raju. To su bila teška vremena. Raja se snalazila i borila za opstanak. Nikome nije bilo do kocke. Upoznao sam neke ljude iz ‘stare’ emigracije. Oni nas nisu baš puno voljeli, zvali su nas komunistima kojima je sve davano, dok su oni morali raditi po tri posla da prehrane porodice. Počeo sam nositi bedž s imenom Addy kako bih izbjegao neželjene razgovore o politici. Više puta sam razgovarao s našima isključivo na engleskom tako da nisu znali ko sam ni odakle sam. Često su mi ispričali razne priče o Bosni, Bosancima, Hrvatima, Srbima, ovisno o tome ko je bio i odakle dolazio. Srećom, nije ih bilo puno. Sjećam se jednog našeg bogatijeg biznismena. Pitao sam ga ima li namjeru ikad se vratiti. On odgovori: ‘Bože sačuvaj. Tamo bi me odrali kao levata. Ostao bih bez prebijene banke. Mi smo ovdje svi ovce za njih.’

Kairo je trenutno Vaša baza. Ipak, gdje je Vaš dom, gdje se najbolje osjećate? Za glavni grad Egipta vezana je i jedna Vaša porodična priča. Hoćete li je podijeliti sa nama?

“Da, trenutno živim u Kairu, ali više nemam osjećaj pripadnosti niti stalnog doma nakon toliko promijenjenih adresa. Prestao sam brojati poslije trideset i nekoliko. Rajvosa se još uvijek krije negdje u mojoj podsvijesti. U Kairu sam već sedam mjeseci, ali još nisam posjetio piramide. Svake sedmice sebi kažem: “Idući vikend ću sigurno ići!” Ali kada vikend dođe, jednostavno mi se ne ide i ostanem u hotelu. Naša porodična priča vezana za Egipat počinje s dva brata Egipćanina sa sjevera zemlje. Bili su trgovci, ali nije poznato jesu li trgovinom težili za profitom ili iz nekog drugog razloga napustili Egipat. Dospjeli su do Istanbula, gdje je jedan brat ostao, dok je drugi došao u Sarajevo prije 550 godina. Prezivali su se Mishra ili Misir. U Egiptu sam naučio da je Misir arapski naziv za Egipat. Vjerojatno su zato braća tako nazvana u Istanbulu i zadržala to prezime. Jedan od njih je za vrijeme Osmanskog carstva došao u Sarajevo i osnovao porodicu. U Bosni se to prezime prilagodilo našem jeziku u Misira. Nekoliko stotina godina kasnije, za vrijeme austro-ugarske vladavine, ponovo su bila dva brata. Jedan je izrađivao duge lule koje su se oslanjale na pod, izrađene od ružinog drveta i detaljno rezbarene. Zbog svog umijeća, ljudi su ga počeli zvati majstor, ali ne bilo kakav, nego “ali-majstor”. Tako je on promijenio prezime u Alimajstorović, dodavši ‘ović’ da bolje zvuči na našem jeziku. Drugi brat je zadržao prezime Misira, ostavljajući priču o tome kako su djeca dva brata sjedila zajedno u školskoj klupi s različitim prezimenima. Ovu priču mi je ispričao tetak Slavko, a nedavno mi je rođak junuz Fazlić potvrdio istinitost ove priče. Eto, 550 godina kasnije, našao sam se u Egiptu i zatvorio krug. Stupio sam u kontakt s ljudima s Kairskog univerziteta koji su mi obećali da će pokušati pronaći imena naših predaka u starim knjigama.”

Na kraju nam je otkrio da nije baš siguran kuda dalje:

“Ne znam. Možda ostanem u Kairu do penzije i onda se vratim nazad u Šeher. Neka raja me zovu da idem raditi s njima na Karibima. Možda će se ispuniti šala moje kćerke Hane kad kaže, “Tata, trebao bi zaokružiti broj kasina na 20. Ovo ti je tek sedamnaesti.” Sad ozbiljno, volio bih raditi za Marriott sve do penzije, a potom se vratiti u Sarajevo. Uvijek sam sanjao o vlastitoj maloj kafani gdje se ne prodaje alkohol, samo kolači i razne vrste kafa. Skupio sam puno zanimljivih recepata za kafe. Zamislio sam to kao opušteno mjesto. Planiram povremene izlete na Jadran i posjete prijateljima širom Evrope.”

BHDINFODESK – BIRMINGHAM