Ajša Udovčić Beširević: Iz sokaka koji nadilaze vrijeme
Danas je u okviru programa Dan šehida Luke, naša sugrađanka i rođena Lučanka, Ajša Udovčić Beširević imala dirljiv govor za koji niko od prisutnih nije ostao ravnodušan.
Emotivan govor, zasnovan na istinitim događajima prenosimo u cjelosti u nastavku.
“Moja mama ima običaj u mislima prebirati po ovim sokacima, pažljivo prateći ko se rodio, ko je preselio. Navika koja je ostala od rahmetli nane, pretpostavljam. Pa kaže, eh u toj kući više ne živi niko, u toj kući jedno, dvoje.
Ja imam sličan običaj, samo što ja po navici iz djetinjstva prebiram po voćkama u dvorištu. Često se sjetim zelenih jabuka iz hadži Sejine bašče. Rahmetli hadži Sejine bašče. Šljiva iz avlije rahmetli tete Fikrete, ili Halidine ašlame.
Ja eto još uvijek čeznem za voćkama. Mama je navikla brojati ljude kako odlaze.
One koji su odvedeni ispred kuće, mekteba, radnje, one kojima su u logore nosile hljeb. One koje više nikad nije vidjela i one za koje više ni ne vjeruje da će ih ikad više vidjeti.
A svaka ova avlija priča priče. U njima su mala stopala prohodala, u njih se momci s Bosne vraćali, u njima sjedilo, došaptavalo, pogledalo. S ovih kapija ih odveli. Majci tri sina. Nije voda odnijela, nisu nestali.
Djeci očeve i dede. Iščupali iz rukica koje su ih grlile i u njih ko u sunce gledale.
U ovim avlijama su majke same kuće pravile, same djecu na selamet izvele. Ovdje su se spremale mature, odavdje odlazilo na ekskurzije. Dolazili svatovi po lučke djevojke i dovozili lučke mlade.
Pa opet, ovi sokaci su ih slušali kako plaču za svojim šehidima. Kad dječacima nije imao ko pokazati kako se veže kravata, ili kad su nježne supruge počele cijepati drva i krečiti. Kad mlade nije imao ko ispratiti, ili kad majka nikog s Bajrama ne dočeka.
Ali, važnije je da se ovdje I sad igraju i Nađa, i Ajša, i Ismail. Između ovih kuća zvone najsretniji osmijesi. I tačno je da su te godine bile strašne I gore nego išta što nam se I do tad I od tad desilo, ali zbog ovih ljudi danas postoje neki novi stadioni, nove džamije, novi fudbaleri, I novi Lučani. Ovi sokaci će vidjeti još više sreće, ove kuće se pune narodom, ovi ljudi žive!
I nastavit ćemo isto tako, I dalje po navici prebirajući po kućama, ne zaboravljajući šta je od nas oduzeto, gajeći nove male ljude, sadeći nove voćnjake, gledajući daleko, daleko naprijed!”
