Dan kada je otkriven logor Trnopolje: Simbol strašnih zločina nad onima koji su imali ‘pogrešno’ ime

Jedan od najpoznatijih, najzloglasnijih i najmasovnijih logora u prijedorskoj regiji, logor Trnopolje, je bio koncentracioni logor u Prijedoru pod upravom srpskih snaga. O logoru Trnopolje svjetska javnost je saznala na današnji dan, 5. augusta 1992. godine, kada je ITN objavila televizijske snimke izmučenih logoraša iza bodljikave žice.

Poslije srpskog napada na selo Hambarine 23. maja i u toku napada na Kozarac, koji je počeo 24. maja, na području općine Prijedor formirano je nekoliko koncentracionih logora i drugih mjesta nezakonitih zatočenja civila, od čega su Omarska, Keraterm i Trnopolje po počinjenim zločinima u njima najpoznatiji.

Trnopolje je malo selo pet kilometara južno od Kozarca koje je 1991. imalo otprilike 5.000 stanovnika od kojih su većina bili Bošnjaci. U maju 1992., srpske snage su zauzele selo te doveli 20-ak autobusa punih bošnjačkih zarobljenika koje su stavili obližnju školu u Trnopolju koja je s vremenom pretvorena u logor.

Tzv. krizni štab općine Prijedor formirao je 26. maja 1992. logor Trnopolje, kroz koji je prošlo više hiljada zatvorenika, uglavnom starijih muškaraca, žena i djece. Prema procjenama UN-a, logor je u jednom trenutku imao između 5.000 i 6.000 zarobljenika, od kojih su 300 bili djeca, 3000 žene a ostali muškarci starije dobi.

Logor su čuvali naoružani stražari, a njime je upravljao Slobodan Kuruzović. Kada su međunarodni novinari posjetili logor, zatvorenici se nisu usudili slobodno govoriti o uvjetima jer su ih pratili stražari. Mnogi paketi Crvenog križa namijenjeni logorašima su završili u rukama srpskih vojnika.

U okviru logora formiran je čak i dječiji logor, kroz koji su prošli mnogi prijedorski mališani, među kojima je bilo i beba, od kojih su neke u njemu i rođene. Haški sud utvrdio je da je ovo bio i logor u kojem su vršena silovanja žena i djevojaka.

Nema tačnih podataka o tome koliko je ubijeno logoraša, ali je izvjesno da je iz logora 21. augusta 1992. godine izvedeno njih oko 200, koji su likvidirani na Korićanskim stijenama na Vlašiću.

Zbog nedostatka hrane i loših sanitarnih uvjeta u logoru, većina zatvorenika, prema nekim procjenama čak 95 posto, patila je od dizenterije.

U presudi Haškog suda Milomiru Stakiću navodi se podatak da je kroz logor Trnopolje prošlo 23.000 ljudi, što ga čini najmasovnijim logorom za civile nakon Drugog svjetskog rata.

U jednom od izvještaja Ujedinjenih nacija, o logoru Trnopolje se navodi:

“U logoru Trnopolje nisu rijetka ubistva i mučenja. Uznemiravanja i maltretiranje su bila pravila, a ne izuzetak. Od teških zločina izvršenih nad zatočenicima, najčešća su silovanja. Ova zlodjela su se najčešće vršila noću. Noćni terori zbog eventualnog odvođenja na silovanje ili drugih vrsta zlostavljanja su nanijeli ozbiljne duševne patnje, čak i na one zatvorenike koji su nakratko boravili u logoru. Mnogi zatočenici se nikada više nisu vratili nakon što su udaljeni iz logora. Ostali bivši logoraši tvrde da je bilo trenutaka kada im je naređeno da vrše zakopavanje nesrba, koji su ubijeni, u poljima i livadama oko logora”.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osudio je na dugogodišnje zatvorske kazne sljedeće osobe za zločine u logoru Trnopolje:

Milomir Stakić – 40 godina
Radoslav Brđanin – 32 godine
Zoran Žigić – 25 godina
Duško Tadić – 20 godina

Radovan Karadžić i Slobodan Milošević su također bili na optuženičkoj klupi zbog optužbi da su “srpske vojne snage, sastavljene od JNA, VJ, VRS, TO i paravojnih jedinica sudjelovale sa mjesnom policijom i mjesnim srpskim vlastima u hapšenju i zatočeništvu hiljada Bošnjaka, Hrvata i ostalih nesrpskih civila u popisu određenih područja”.

U presudi Milomiru Stakiću, ICTY je naveo sljedeće:

“Što se tiče obilježja logora Trnopolje, sudsko vijeće je neupitno utvrdilo da je cijeli logor bio ograđen namjerno, iako su dijelovi bili zatvoreni već postojećim zidom. Međutim, ‘čak i da je bila samo iscrtana linija na tlu, niko se ne bi ni usudio prijeći’, zbog činjenice da je logor čuvala vojska sa svih strana. Skladišta mitraljeza i dobro naoružani položaji uperili su svoje oružje prema logoru…Kada je Charles McLeod posjetio logor pred kraj augusta 1992., primijetio je čahure metaka na tlu što mu je dalo do znanja da je pucano na to područje. Promjene, koje su utjecale na vanjski izgled postrojenja, su se odvijale kada god bi se očekivala posjeta strane delegacije'”.

Bivši logoraš Fikret Alić, poznatiji kao “čovjek iza žice” sa čuvene fotografije britanskih novinara, koja je obišla cijeli svijet, rekao je da je Trnopolje mjesto gdje su stradale žene, djeca i starci.

Idriz Merdžanić, doktor koji je bio zarobljen u Trnopolju od 26. maja 1995., u logoru je pružao ljekarsku pomoć zatočenicima.

Svedočio je pred Haškim tribunalom da je jedna soba u logorskoj ambulanti korištena za premlaćivanje zatočenika. Često je čuo udarce i jauke i video da zatočenici izlaze u ranama, koje je on poslije previjao. Dogovorio se sa još jednom doktorkom u logoru da tajno fotografišu pacijente i njihove rane. Jedan od tih pacijenata je bio i Nedžad Jakupović, kojem su oči bile zatvorene od povreda. Svedočio je da su otac i sin Murgić izvedeni iz logora i ubijeni.

“Kako je mrak pao, počela je strašna pucnjava… Mi nismo znali o čemu se radi. Poslije smo saznali da oni jednostavno tako pucaju u vazduh”, kazao je Merdžanić te tokom svjedočenja rekao da je prostor koji je bio laboratorija korišten kao prostorija za premlaćivanje”, kazao je.

Izvor: Radiosarajevo