Hasib Suljić i Sabit Cvrk dobitnici priznanja za očuvanje kulture sjećanja i doprinos Manifestaciji “Dani sjećanja – Srebrenica 11. juli 1995. godine”

Organizacioni odbor Manifestacije “Dani sjećanja – Srebrenica 11. juli 1995. godine” za 2024. godinu donio je Odluku kojom se dodjeljuju priznanja Hasibu Suljiću i Sabitu Cvrku za doprinos u obilježavanju Manifestacije, a u povodu obilježavanja godišnjice stradanja bošnjačkog stanovništva u zaštićenoj zoni Srebrenica 11. jula 1995. godine.

Priznanja, u formi plakete, će biti dodjeljena na Akademiji povodom obilježavanja 29. godišnjice genocida u Srebrenici, koja će se održati u ponedjeljak, 8. jula 2024. godina na Trgu Alije Izetbegovića u Ilijašu.

Srebreničani Hasib Suljić i Sabit Cvrk su u julu 1995. godine prošli put smrti i danas svojim angažmanom doprinose očuvanju kulture sjećanja, te pripremi i održavanju Manifestacije “Dani sjećanja – Srebrenica 11. juli 1995. godine”.

Hasib Suljić je imao petnaest godina kada je krenuo sa ocem ka slobodnoj teritoriji. Trebalo je donosti odluke koje život znače i ispostavilo se da je ispravne odluke donosio. Bilo je bezbroj teških trenutaka na putu smrti, govori Suljić, a najteže mu je pao rastanak sa ocem. Nadao se da će se negdje u putu ponovo sresti sa ocem, pitao bi svakog poznatog pri susretu, međutim, nije bilo nikakvih informacija.

“Mislim, da je period proveden pod svakodnevnim granatiranjem, napadima četnika, svakodnevna pucnjava iz pješadijskog oružja imao uticaj na moje snalaženje koje će uslijediti na putu smrti. Kako sam se već u ranoj fazi puta rastao sa ocem, tek tada je za mene nastao pravi pakao. Nisam poznavao ni milimetar puta, a nakon rastajanja sa ocem, nisam poznavao ni ljude, tako da mislim da je samo Allah, pomogao da se, ipak snađem u takvim okolnostima. Sada kad pogledam sa ove distance na taj period, zaista, to je samo Allahova volja. Nažalost, moj otac, ali i veliki broj drugih učesnika, uključujući takođe i veliki broj maloljetnika nisu uspjeli doći do slobodne teritorije. Tu se može vidjeti jasna namjera agresora, cilj im je bio pobiti što više, nisu im bile bitne godine ni uzrast. Dokaz su brojne masovne grobnice, način egzekucija, zatim premještanje tijela i po nekoliko puta, a sve u cilju prikrivanja zločina”, kaže Suljić.

Posmrtni ostaci Hasibovog oca Hasana pronađeni su u masovnoj grobnici u Glogovoj, a ukopan je 2006. godine u Memorijalnom centru Potočari. Prije dvije godine Hasib Suljić je izdao knjigu pod nazivom “Maloljetnik na putu smrtu: Visok za Potočare, nejak za šumu” u kojoj je opisao svoje teško iskustvo.

U Ilijaš se doselio 2006. godine i započeo novi život sa suprugom i troje djece. O prizanju koje će biti uručeno njegovoj porodici na Akademiji, dok on bude na Maršu mira, kaže, da mu znači mnogo.

Sabit Cvrk rođen je 1963. godine u Brezovoj Njivi, u mjesnoj zajednici Potočari. Suprug je i otac troje djece. Do rata je radio u Beogradu, a kući dolazi pred Bajram, u osvit rata, 4. aprila 1992. godine. U svojoj kući na Brezovoj Njivi ostaje sve do 11. jula 1995. godine.

“Do tada smo se nadali da Srebrenica neće pasti. U blizini, na Jaglićima, nalazio se UNPROFOR i to nam je davalo nadu. Tog dana, 11. jula 1995. godine u 16 sati čuli smo da je Srebrenica pala i da sva nejač traba da ide prema kampu u Potočarima, a da se muškarci snalaze. U selu je nastupila panika, žene su plakale, pustili smo stoku i uzeli od hrane što smo mogli ponijeti. Rastao sam se sa majkom, suprugom i djecom koji su se uputili ka Potočarima. Muškarci su se okupili u selu Šušnjari i slušali vijesti. Tada sam čuo Ninu Ćatića kako se javlja i poručuje da je za Srebernicu sve kasno. Te noći odlučujemo krenuti na put smrti”, govori Cvrk.

Sabitov put trajao je osam dana. Kretao se, u grupi od 12 mladića i muškaraca, isključivo noću. Na putu nailaze na mnoge poteškoće, granatiranja, zasjede, a u jednom trenutku, zbog nepoznavanja terena, zalutali su. Nakon toga pješače dan i pol tražeći pravi put, u konačnici su preplivali Jadar i krenuli pravim putem.

“Jadar je nadošao, a mi smo se uzeli za ruke i krenuli u rijeku, preplivali smo je uspješno. U blizini smo opazili dva Stojadina, vojnike i pse koji hvataju ljude koji pokušavaju preći Jadar. Nakon mnogo lutanja napokon smo na Crnom Vrhu stigli veću grupu sa kojom smo prešli asfalt. Tu biva ranjen jedan od nas. Srećom nedugo nakon toga uspjeli smo preći na slobodnu teritoriju u blizini Nezuka”, prisjeća se Cvrk i kaže da je spašen isključivo božijim određenjem. “Sve što se dešava, dešava se Allahovom voljom i ništa nije slučajno, sve je to negdje zapisano”.

Dva dana nakon prelaska na slobodnu teritoriju spaja se sa porodicom u kolektivnom centru Ciljuge u Tuzli. Potom se seli u selo Stupare u općini Kladanj, gdje njegove kćerke kreću u školu.

“Nismo znali gdje ćemo nastaviti život. Išao sam u Vozuću, pokušao naći smještaj, ali bezuspješno. Za Podlugove sam, do tada, čuo samo u pjesmi Zdravka Čolića. Narod je počeo pričati kako će se uskoro desiti reintegracija općine Ilijaš i kako ćemo moći tu započeti novi život. U Ljubniće dolazimo 1996. godine, potom se 2002. godine selimo u Stari Ilijaš u zgrade kolektivnog stanovanja, a napokon 2008. godine useljavam u vlastitu kuću u Lješevu. Danas živim na dvije lokacije, Potočari i Lješevo. U Ilijašu se osjećam prihvaćeno, naročito kada ljudi čuju za moju priču”, kaže Cvrk.

Na Maršu miru prvi put je učestvovao 2005. godine, a ove godine se sprema na svoj 19. po redu Marš mira.

“Prve godine mi nije bilo lako, morao sam da zastanem i saberem misli. Putem smo nailazili na odjeću, obuću i predemete svih onih koji su prolazili tim putem deset godina ranije. Prvi i drugi put je bio pun straha, zebnje, teških emocija. Kasnije se taj strah razbio i vodi me želja da taj isti put prolazim ponovo. Na Maršu bude raznih emocija. Oko mene se okupe ljudi koji žele slušati, pa im pričam, onda zajedno zaplačemo, na kraju ohrabrimo jedni druge i nasmijemo se. Ostao sam pozitivan dijelom zbog vlastite prirode, a dijelom zbog ljudi oko sebe. Prizanje lokalne zajednice znači mi mnogo jer su prepoznali moj angažman i želju da mladima prenesem svoju priču, kako se ne bi ponovilo nikad nikome”, zaključuje Cvrk.