Roš Hašana, jevrejska Nova godina nastupila je sa zalaskom Sunca.
Na hebrejskom jeziku ovaj izraz doslovno znači „glava godine“. Ovaj praznik se u tradicionalnom jevrejstvu slavi prvog i drugog tišrija (septembra – oktobar).
Novogodišnji dani se nazivaju i danima trubljenja, jer se obredno puše u šofar, rog obredno čiste životinje (obično ovnujski), čiji arhaični zvuk opominje vjernike na pokajanje u neposrednoj Božjoj nazočnosti. U Tori se taj praznik naziva Jom Terua – Trubni dan, jer on nalaže zapovijed iz IV Knjige Mojsijeve da se puše u šofar (rog). To je početak vjerskog kalendara u ranoj jeseni, doba kada čovjek treba srediti svoj život.
Vjernici si međusobno čestitaju blagdan riječima Šana tova (Dobra godina) i žele jedni drugima: ”Dobar upis (u knjigu života)”.
Za ovaj blagdan tradicijski se jede slatka hrana, osobito jabuke i med (da bi nova godina bila slatka i bogata) i riba s glavom (”da bismo bili glava a ne rep”), te slatki kruh načinjen u obliku sunčanoga kruga, koji simbola godinu koja dolazi.
Prve večeri Roš hašane, nakon hale u med se umače komad jabuke koja se blagoslovi za dobru godinu.
Druge večeri poslije kiduša (posvećenja) jede se novo, ranojesenje voće, narovi, smokve, jabuke, koje se jede prvi put u novoj godini. Mrkva i korjenasto povrće jede se kao simbol množenja blagoslova, obilja.
Jedan od tradicionalnih elemenata na prazničnom stolu je riblja glava, simbol glave godine.
Važan dio Roš hašane su milodari, pozivanje siromašnih za praznični stol i kuhanje raznih jela poput pileće juhe s knedlama od beskvasnog maca kruha i pečenja, a koja u jevrejskim zajednicama u raznim zemljama s vremenom doživljavaju zanimljive promjene.
Ovaj blagdan ustvari govori o Božjem stvaranju svijeta i podsjeća na Božji sud i poslije ovog blagdana slijedi Jom kipur (Dan pomirenja). Naime odmah nakon proslave nove godine održava se poludnevni Gedalijin post, u sjećanje na pravednika Gedaliju, upravitelja pokrajine Jehude, žrtvu nepravednog gnjeva svojih sugrađana, koji su ga u šestom stoljeću p.n.e. okrivili za izdaju i babilonsku provalu. Post se od tada, tijekom već oko 2600 godina, upravo u doba dobrih novogodišnjih nada održava kao znak kajanja i opomene da je u nevolji potrebno preispitati vlastitu krivnju, umjesto brzopleto okriviti bližnjega.
Njome se označava početak jednog razdoblja u kojem se vjernici posvećuju molitvi, kajanju i unutarnjem preispitivanju sebe i traje deset dana. Govore se molitve, a u vodu se bacaju mrvice kruha što simbolizira odbacivanje grijeha.
Prva dva dana blagdana zabranjen je svaki rad, osim pripreme hrane. Oblači se svečano, a poželjna je bijela odjeća, te se odlazi u sinagogu moliti slihes, oprosnice, koje se mole svih deset dana do Jom kipura.
Nakon praznika počinje pokorničko razdoblje koje traje deset dana i završava se Jom kipurom – Danom pomirenja, najvažnijim i najtužnijim danom jevrejskog kalendara kada se Jevreji prisjećaju svojih pokojnika. Zadnji čin pokajanja sastoji se od javnog priznanja grijeha, od molitve i posta, koji su vrhunac i koji pada na Dan pomirenja (Jom kipur).
