Žrtve ne prijavljuju: Nasilje u okovima tišine
Trend rasta broja slučajeva porodičnog nasilja, započet u periodu pandemije koronavirusa i mjera izolacije koje su je pratile, nastavljen je.
Veliki problem
Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova RS, samo u prošloj godini prijavljena su 1.034 slučaja nasilja u porodici, što je za 9,3 posto više nego u 2021. Nasilje u porodici počinilo je 1.069 osoba nad 1.256 žrtava. U FBiH ne postoji jedinstvena baza podataka, ali je na osnovu informacija iz pojedinih kantona evidentno da je broj nasilnika iz godine u godinu veći.
Od najprimitivnijeg perioda u razvoju ljudskog društva do danas traje nasilje u porodici. To kaže prof. dr. Sadmir Karović, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Travniku i stalni edukator u Centru za edukaciju sudija i tužilaca BiH.
– Pored svih nastojanja međunarodne zajednice koja je prepoznala ovaj globalni problem te izrade i usvajanja brojnih pravnih dokumenata koji se odnose na zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda svakog pojedinca, ovaj pravni i društveni fenomen i danas je prisutan. Ono što je pozitivno i pohvalno je to što je ovaj društveni fenomen izdvojen iz sfere privatnog i prepoznat kao inkriminirajuće ponašanje, jer je zakonodavac nasilje u porodici propisao kao samostalno i autonomno krivično djelo – kazao je Karović.
Međutim, iako na prvi pogled sve izgleda jasno, jer nasilje u porodici više nije kao nekada „privatna stvar“ aktera, veliki problem u suzbijanju ove pojave je sama odluka žrtve da progovori, odnosno ne progovori.
Ekonomska ovisnost
Karović je dodao da su negativne reakcije sredine, stigmatizacija i odbacivanje žrtve, pa i osuda žrtve u zajednici, kao i ekonomska ovisnost žrtve u odnosu na nasilnika te nedovoljna institucionalna podrška i pomoć žrtvi nakon prijave krivičnog djela, kompleksnost dokazivanja i dugotrajnost dokazivanja krivice počinioca, glavni razlozi zbog kojih brojni slučajevi nasilja ostaju neprijavljeni.
– Zato, i pored značajnih pomaka u posljednje dvije decenije, otkrivanje nasilja u porodici ostaje u određenim situacijama u okovima tišine, privatna stvar nasilnika i žrtve, a ne krivična stvar – naglasio je Karović.
Dodatna viktimizacija
– Društvo, institucionalni kapaciteti i resursi, porodica i svi pojedinci kao autoriteti primarno se moraju orijentirati na pružanje adekvatne podrške i pomoći žrtvi, utjecaj na svijest o opravdanosti i svrsishodnosti prijavljivanja krivičnog djela.
Naravno, od nadležnih organa i ovlaštenih pojedinaca se zahtijevaju adekvatna stručna osposobljenost i specijaliziranost prilikom postupanja prema žrtvi kako bi se izbjegla dodatna viktimizacija – istakao je Karović.
Za Avaz.ba piše: Alen Bajramovic
