Piše: Ruseja Halilović
Nekada čovjek ne ponese hediju. Ponese samo svoje srce i iskren nijet, a vrati se kući bogatiji za ljude.
Marš mira nije samo hod stazama kojima su 1995. godine prolazili oni koji su tražili spas. Marš mira su i ljudi. Srebreničani. Njihov merhamet, njihova dobrota i širom otvorena vrata.
Moj prijatelj Hazim Mujčinović već 19 godina nosi veliki teret odgovornosti kao član Organizacionog odbora Marša mira. Vodi program u kampovima, brine da kolone budu ujednačene te, zajedno sa svojim kolegama, uvodi i prati učesnike sve do ulaska u Memorijalni centar Potočari.
Dok hiljade ljudi hodaju, neko neumorno radi kako bi svaki korak protekao dostojanstveno. To je Haze.
Na Šušnjarima, nakon džuma-namaza, iskreno me zagrlio, onako prijateljski i bratski. Zna koliko je težak period iza mene. Pogledao me i rekao:
„Hajde da popijemo kahvu.“
Nisam ni slutila da će ta kahva postati jedna od najljepših uspomena ovogodišnjeg Marša mira.
S njim je bio njegov prijatelj, divan čovjek kojem, na moju sramotu, nisam zapamtila ni ime. Odveo nas je svojoj kući. U avliji nas je dočekala njegova majka. Zagrlila me i izljubila kao da se poznajemo cijeli život. Kada sam je upitala mogu li otići u kupatilo, samo je uz osmijeh rekla:
„Bujrum, šćeri.“
Te dvije riječi grijale su više od svakog sunca.
Vratila sam se u avliju, a sto je bio prepun: kahva, sokovi, voće, kolači… Svega je bilo. Bilo me stid. Nisam donijela nikakvu hediju, a oni su mi dali ono što se novcem ne može kupiti – osjećaj da sam dio njihove porodice.
U istoj kući zajedno žive nana, sin, snaha, unuka i unuk. Milina ih je gledati. Porodica na okupu. Ljubav na svakom koraku.
A onda tišina…
Snaha reče da još nisu pronađeni njeni najmiliji, ubijeni u genocidu.
Šta čovjek tada može reći?
Ništa.
Samo duboko udahne i osjeti svu težinu Podrinja.
Nenin sin mi priča kako je živio u Srebreniku, imao posao i lijep život, ali ga je srce ipak vuklo kući. Vratio se. Napravio dom. Ostao na svojoj zemlji.
Kada je došlo vrijeme rastanka, zagrlila sam nenu kao da grlim svoju rahmetli nenu Dilu. U tom zagrljaju bilo je toliko topline da ga nikada neću zaboraviti.
Genocid je Podrinju uzeo hiljade života, ali nije uspio ubiti ono najvrednije – ljudskost.
Zato je Marš mira mnogo više od pješačenja. To je susret s ljudima koji, uprkos boli koju nose, širom otvaraju vrata svojih kuća, dijele posljednju kahvu, posljednji kolač i najveće bogatstvo koje imaju – svoje srce.
Takav merhamet rijetko se sreće.
Nisam bila jedina koju su ugostili i okrijepili. To godinama čine za hiljade učesnika Marša mira. Ipak, meni će ovaj susret ostati urezan u srcu dok sam živa.
Neka Allah nagradi svaku podrinjsku porodicu koja otvori vrata svome gostu, podijeli zalogaj hljeba i osmijeh te pokaže da je dobrota jača od svakog zla.
To je pravo lice Srebrenice i Podrinja.
