Gdje prestaje političko djelovanje, a počinje djelovanje protiv države?
U svakoj demokratskoj državi političko djelovanje ima svoje granice. Kritika vlasti, drugačiji politički stavovi i zahtjevi za promjenom ustavnog uređenja dio su demokratskog procesa. Međutim, pitanje koje se sve češće postavlja u Bosni i Hercegovini jeste gdje prestaje politička borba, a počinje djelovanje koje može predstavljati ugrožavanje ustavnog poretka i institucija države.
Posebnu pažnju javnosti izazivaju političari koji obavljaju funkcije unutar institucija Bosne i Hercegovine, primaju plate iz javnih sredstava, koriste prava koja proizlaze iz državljanstva i institucija države, a istovremeno javno zagovaraju poteze kojima se dovodi u pitanje njen ustavni okvir, teritorijalni integritet ili opstanak pojedinih ili svih državnih institucija.
To otvara jednostavno pitanje: da li u Bosni i Hercegovini zaista postoji jasna granica između legitimnog političkog stava i djelovanja koje može imati obilježja napada na ustavni poredak?
Ako postoje osnovi sumnje da je neko prešao tu granicu, onda bi posao trebalo da rade nadležne institucije, a ne društvene mreže, političke stranke ili javnost. Tužilaštva i druge nadležne institucije imaju zakonske mehanizme da utvrde postoji li osnov za postupanje.
Problem nastaje onda kada građani godinama slušaju teške političke poruke, prijetnje blokadama institucija ili otvoreno osporavanje državnog sistema, a istovremeno ne dobijaju jasan odgovor institucija na pitanje da li je određeno ponašanje samo politički stav ili predstavlja moguće kršenje zakona.Međutim, sve zakoni institucije forsiraju kada su u pitanju obični građani, komentar na društvenoj mreži se kažnjava, ljudi se u zatvor šalju za posječenih dva metra drva, tada i stitucije rade svoj posao.
Bosna i Hercegovina ne može biti država u kojoj se zakoni primjenjuju selektivno, prema tome ko ih izgovara, kojoj stranci pripada ili koliko političke moći ima.
Ako neko djeluje u okviru zakona, njegova politička prava moraju biti zaštićena, čak i kada su njegovi stavovi većini neprihvatljivi.
Ali ako postoji osnovana sumnja da je neko svojim djelovanjem prešao zakonsku granicu, onda institucije moraju reagovati i utvrditi činjenice.
Zato pitanje nije samo **ko šta govori, nego i da li institucije rade svoj posao.
Građani imaju pravo očekivati odgovor: postoji li u ovoj državi granica nakon koje politička retorika prestaje biti samo politika i postaje pitanje odgovornosti pred zakonom?
