Dvostruko ubistvo i samoubistvo u Jehovcu kod Kiseljaka još jednom je otvorilo bolno pitanje nasilja u porodici, femicida i odgovornosti društva da na vrijeme prepozna znakove koji mogu voditi ka tragediji. Prema informacijama koje su dospjele u javnost, Miro Pecirep, koji je ubio suprugu Vesnu i punicu Luciju, a potom počinio samoubistvo, ranije je imao registrovano krivično djelo nasilničkog ponašanja.
U osvrtu na ovaj slučaj, Duška Jurišić, zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH je ukazala na važnu i neugodnu istinu: zakoni, kazne, policijske mjere i sudske presude jesu neophodni, ali sami po sebi nisu dovoljni ako se kao društvo ne suočimo s korijenima nasilja.
Svaki novi slučaj nasilja nad ženama pokazuje da reakcija nakon tragedije dolazi prekasno. Nakon ubistva Nizame Hećimović javnost je tražila strožije kazne, bolju zaštitu žrtava i odlučniju reakciju institucija. Nedavno ubistvo Elme Godinjak u Sarajevu ponovo je podsjetilo da se nasilje ne pojavljuje iznenada, nego često raste kroz godine šutnje, straha, prijetnji, kontrole, ponižavanja i ranijih incidenata koji se ne shvate dovoljno ozbiljno.
Zato je ključna riječ prevencija.
Prevencija ne znači samo postrožavanje zakona. Ona znači da komšije ne okreću glavu kada čuju nasilje. Da porodica ne govori “to su njihovi problemi”. Da se prijetnje ne doživljavaju kao “bračne svađe”. Da se nasilničko ponašanje ne relativizira rečenicama poput “takav mu je karakter” ili “ona ga je izazvala”. Nijedna žena ne smije biti prepuštena sama sebi u trenutku kada odluči progovoriti.
Institucije moraju reagovati brzo, ozbiljno i koordinirano, ali i zajednica mora naučiti prepoznati rane znakove nasilja. Kontrola, izolacija, ljubomora, prijetnje, vrijeđanje, ekonomsko ucjenjivanje i fizički napadi nisu privatna stvar. To su alarmi koji mogu prethoditi najtežim posljedicama.
Posebno je važno raditi s muškarcima i mladima. Nasilje se ne zaustavlja samo kaznom nakon zločina, nego odgojem, obrazovanjem, razgovorom i jasnom porukom da snaga nije u dominaciji, prijetnji i kontroli, nego u odgovornosti i poštovanju. Društvo koje prešutno trpi nasilje, vrijeđanje i agresiju, na kraju plaća najtežu cijenu.
Zbog toga je važno govoriti i o onome što je Jurišić nazvala “pogledom u ogledalo”. Nije dovoljno pitati gdje je zakazala policija, sud ili centar za socijalni rad. Moramo se pitati i gdje smo zakazali kao komšije, rodbina, prijatelji, kolege, zajednica. Koliko puta smo čuli prijetnju i prešutjeli? Koliko puta smo nasilje umanjili? Koliko puta smo žrtvi savjetovali da “trpi zbog djece” ili da “ne iznosi probleme iz kuće”?
Tragedije poput ove u Jehovcu ne smiju ostati samo vijest koja traje nekoliko dana. One moraju biti povod za ozbiljan društveni razgovor, za bolju zaštitu žrtava, za rad s počiniocima nasilja, za edukaciju djece i mladih, ali i za promjenu kulture u kojoj se agresija često opravdava, a žrtva preispituje.
Ako želimo zaustaviti začarani krug nasilja, moramo početi ranije. Prije prijetnje. Prije prvog udarca. Prije prijave koja se ne shvati ozbiljno. Prije trenutka kada neko odluči da ima pravo drugoj osobi izreći “smrtnu presudu”.
Prevencija nasilja nije samo posao institucija. To je odgovornost cijelog društva. Jer šutnja, ravnodušnost i relativiziranje nasilja nikada nisu neutralni, oni nasilniku daju prostor, a žrtvi oduzimaju nadu.
