Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Čudni su putevi koji nam se otvaraju u životu. Nekada čovjek krene na put vjerujući da ide samo na književni susret, na jednu od onih manifestacija koje imaju svoje pozive, programe i redosljed, a onda ga put sam povede dublje nego što je mislio kroz planine, kanjone, rijeke, šume i ljudska lica, do priča koje se ne mogu unaprijed napisati, do poznanstava koja ostaju kao dar, i do śedočanstava o ljudima koji žive skromno, rade časno i čuvaju toplu riječ, obraz i dostojanstvo kao najveće bogatstvo.Tako krenusmo ja i moj prijatelj Adnan Pepić na XXIII Dane Hasana Kaimije u Zvornik. Put nas je vodio kroz gorovitu Bosnu, kroz one predjele iz kojih su mnoge priče zapisane, a još više njih ostale su nezapisane. U tim krajevima ostale su riječi stradanja, bola i patnje, ali je ostalo i ono nešto ljudsko, ono što čovjeka podiže iznad nesreće, ono što mu ne da da se pretvori samo u śećanje ( i so) na ranu. Bosna je takva zemlja đe god prođeš, čini ti se da ispod svakog kamena postoji jedna priča, ispod svake rijeke i izvora jedan glas, ispod svake šume koraci šehida i muhadžira.
Dok smo prolazili kroz te predjele, put nas dovede do malog gradića Olova, svega pedesetak kilometara od Sarajeva. Taj maleni gradić sakriven u jednoj udolini otkriva nam se položajem, rijekama, istorijom i ljudima. Olovo je smješteno na važnom putu od Sarajeva prema Tuzli, a njegovo ime nosi trag rude po kojoj je ovaj kraj poznat još od srednjeg vijeka. U starim zapisima Olovo se prvi put pominje 1382. godine pod latinskim imenom Plumbum, što znači olovo. Od tada pa kroz vjekove, ovaj prostor bio je rudarski, trgovački, šumski, planinski i duhovni kraj, mjesto na kojem su se ukrštali putevi, narodi, poslovi i sudbine ali nažalost i ratovi i sukobi.
Na obalama planinskih rijeka nastajao je i trajao ovaj grad. Rijeka Stupčanica se kod centra sastaje sa Biošticom i zajedno sa njom formira Krivaju, koja dalje teče prema Zavidovićima. I kao što se te vode sastaju i nastavljaju dalje, tako su se i na ovom prostoru kroz istoriju susretali ljudi različitih vjera, imena i običaja. U Olovu su živjeli i danas žive zajedno Bošnjaci, Srbi, Hrvati, ali i drugi narodi. Nije to uvijek bila laka istorija, niti je mogla biti, jer ovi prostori nijesu prolazili mimo velikih lomova, ratova, promjena i seoba. Ali upravo zato svako mjesto u Bosni ima i svoju dublju mjeru ono pokazuje koliko je čovjek potreban čovjeku, posebno onda kada se istorija nadnese nad njim kao težak oblak a taj oblak je nosio i oluje i stradanja.
Olovo je nastalo prije više od šest vjekova, a u 14. i 15. vijeku bilo je poznato kao rudarski i trgovački centar. U njemu su, prema istorijskim podacima i predanjima, značajnu ulogu imali rudari Sasi, a kasnije, dolaskom Osmanlija, mijenjao se i vjerski i kulturni život ovoga kraja. Već početkom 16. vijeka muslimansko stanovništvo gradi džamiju na području današnjeg Gornjeg Olova. Tako se kroz vjekove, u ovom malom gradu oblikovala istorija rudarska, trgovačka, vjerska, šumska, ljudska. Razvoju današnjeg gradskog jezgra posebno je doprinijela i izgradnja pruge Zavidovići-Olovo-Han Pijesak nakon austrougarske okupacije, kada počinje i planska eksploatacija bogatih olovskih šuma, koje su i danas jedan od važnih resursa ovoga kraja.
Ali nijesmo mi u Olovo došli samo zbog istorije grada. U Olovu nas je na jedan poseban način, dočekala priča o Esadu ef. Pepiću, čovjeku vjere, znanja, rada, pisane riječi i graditeljskog truda. I dok se pred nama otvarala slika grada na rijekama, sve jasnije se otvarala i priča o čovjeku (insanu) koji je svoj život vezao za službu zajednici, za knjigu, za džemat i za trajanje onoga što se ne smije prepustiti zaboravu. Pred vratima nove džamije dočekao nas je Esad ef. Pepić. Bila je to Ahi Evran Veli Kirşehir džamija, lijepa i skladna građevina koja se u Olovu pojavljuje kao znak jednog susreta, jedne veze i jedne dobre namjere. Nijesam tada još znao sve njene detalje, ni svu hronologiju njene izgradnje, ali se već na prvi pogled moglo ośetiti da iza tih zidova stoji trud ljudi, prijateljstvo, vjera i želja da se u jednom malom bosanskom gradu ostavi djelo koje će nadživjeti trenutak. Esad ef. Pepić nas je dočekao smireno, domaćinski, onako kako dočekuju ljudi koji ne govore mnogo o sebi, ali se iz svakog njihovog pokreta vidi da su mnogo toga nosili i uradili. Pred tom džamijom, prije nego što smo ušli u priču o njegovom životu, radu i knjigama, ośetio sam da se nalazimo pred čovjekom koji pored toga što je imam jednoga džemata je i čuvar jednog vremena, i jednog lijepog ljudskog truda.
Pozdravio se uljudno sa nama, onako kako se ljudi od adaba (davnina) pozdravljaju, bez žurbe, bez nametanja, sa mjerom i toplinom domaćina. Uz kavu i toplu riječ, počeo je razgovor koji nije ličio na običan susret nego na jedno malo śedočanstvo vremena, o ljudima koji nijesu podizali glas da bi se čuli, već su podizali džamije, čuvali džemate, čuvali imena i ostavljali djela da govore umjesto njih.
Esad ef. Pepić je glavni imam u Olovu, čovjek koji je već dvadeset i osam godina na službi svojim džematlijama. Nije to mala riječ, niti je to obična služba. Dvadeset i osam godina biti uz ljude znači poznavati njihove radosti i tuge, njihove kuće, njihove porodice, njihove bajrame, njihove dženaze, njihove obnove i njihove brige. Znači biti prisutan onda kada je Olovu potrebna riječ, ali i onda kada joj je potrebna dova-molitva. Znači nositi emanet koji se ne mjeri samo vremenom, nego povjerenjem.
Njegova biografija śedoči o putu čovjeka koji je iz svog rodnog Zloglavlja, kod Rožaja, krenuo putem vjere, znanja i služenja ljudima. Rođen je 30. aprila 1968. godine, kao drugo od petoro đece, od oca Ramiza i majke Rahmane, rođene Škrijelj. Potekao je iz čestite i vjerske porodice.
Njegov đed Ćazim bio je redovni džematlija i jedan od onih mirnih i čestitih ljudi koji vjeru nijesu nosili na riječima, već u ponašanju, skromnosti i svakodnevnom odnosu prema sredini pa se može reći da je Esad ef. Pepić od najranijih dana rastao u ozračju ezana, džemata, mekteba i one narodne mudrosti oblikuje čovjeka iznutra. Osnovnu školu završio je u Rožajama. Još kao đak bio je jedan od rijetkih redovnih polaznika mektebske nastave kod svojih muallima Muhammeda ef. Fetića, Ramiza ef. Hota i Hazima ef. Krupalije. Poseban uticaj na njegovu odluku da upiše medresu imao je Hazim ef. Krupalija. U tome se vidi ona važna nit svakog životnog puta nekada jedan dobar učitelj, jedna prava riječ i jedno prepoznavanje mladog čovjeka mogu usmjeriti cijeli život. Godine 1983. upisao je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, jednu od najznačajnijih obrazovnih ustanova islamske tradicije na ovim prostorima, koju je završio 1987. godine. Iz Rožaja je tako krenuo prema Sarajevu, iz zavičajnog mekteba prema velikoj školi znanja i vjere. Već tada se oblikovao njegov put imama, hatiba i muallima, ali i čovjeka koji će razumjeti da vjerska služba u sebi
